“Čojstvo i junaštvo”

Kao Crnogorac koji godinama živi u inostranstvu, a koji dolaskom u svoju rodnu zemlju prvo plaća poreze i pomaže zajednici, nasuprot sramotnom dijelu dijaspore koji u Crnoj Gori naplaćuju sopstvene glasove podrške diktatoru koji rastura njihov(e) narod(e), često sam svjedok kontradiktornog ponašanja sadašnjih sunarodnika i njihov odnos prema junaštvu i čojstvu, sa onom percepcijom ovih koncepata po kojoj se naša zemlja prepoznavala u istoriji. Da li postoji čojstvo i junaštvo na ovim prostorima kao paradigma ili kao izuzetak koji potvrđuje “pravilo”? Crna Gora, zemlja u kojoj u poslednje vrijeme vladaju oni sa “dna kace”, sve više tone u blato sopstvenih laži i prevara. Crna Gora, zemlja u kojoj se vlada strahom i ucjenama. Crna Gora, zemlja u kojoj većina mladih (i ne samo njih) kao jedini cilj ima “kartu u jednom pravcu”. Crna Gora, zemlja umornih ljudi kojima je paučina pala na sopstvene oči, pa ne vide da se sa svakim korakom unaprijed “regionalnog lidera”, ide tri koraka unazad. Crna Gora, zemlja u kojoj se pod demokratijom podrazumijeva tiranija “većine” nad manjinom, čak i po cijenu žrtvovanja elementarnih ljudskih sloboda. Crna Gora, zemlja gdje puleni privatne države sve više pokazuju bahaćenje i snagu sirove sile. Crna Gora, u kojoj Vlada nije usmjerena na jačanje kvaliteta života svih, već samo pojedinih “građana”, koji sopstvenim neobrazovanjem više podsjećaju na zaostalost uma ruralnih krajeva iz kojih su davno izbjegli, ali iz duše nikada pobjegli. Crna Gora, zemlja u kojoj oni koji ne plaćaju poreze demagoški ucjenjuju “patriotizmom”?! Da li u takvoj zemlji “snom mrtvijem spava” koncept čojstva i junaštva?! 

Kao univerzitetski profesor i dugogodišnji menadžer uvijek sam najviše uživao u razvoju mladih kadrova, njihovih potencijala i pogleda na budućnost. Raduje me da u Crnoj Gori sve više narastaju mladi i slobodni, koji odbijaju da se povinuju stegama palanke. Oni koji će budućnost graditi ovdje, ili negdje drugo, ali sa kojima matica nikada ne bi smjela da izgubi veze. Jer, u suprotnom, takva zemlja neće imati identitet, ni kulturni prosperitet. Mladi ljudi, kao i svi drugi, treba da putuju, da odlaze, kako bi mogli da se vrate, prvo sebi, pa onda svojoj zemlji. Ako ne budu fizički putovali, mentalno će odlutati, što je najgori vid emigracije. 

Krajnje je vrijeme da se na individualnom, kao i na kolektivnom nivou, insistira na novom razumijevanju junaštva i čojstva, po kojem će prvi koncept biti hrabro odbijanje svakavih vidova pritisaka na sopstveni ljudski integritet, kao i inisistiranje na sopstvenoj vrijednosti (a ne cijeni), a drugi koncept poštovanje drugačijeg mišljenja, stavova, i prije svega slobode, uz čestu evaluaciju lične odgovornosti za sve manjkavosti u društvu i životnoj sredini. Kultura se može mijenjati. Doduše sporo, ali može na nivou pojednica, porodice, organizacije, zajednice. Možda, samo možda, tada dođe do reinkarnacije crnogorskog čojstva i junaštva. Sa srećom!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s