“Čojstvo i junaštvo”

Kao Crnogorac koji godinama živi u inostranstvu, a koji dolaskom u svoju rodnu zemlju prvo plaća poreze i pomaže zajednici, nasuprot sramotnom dijelu dijaspore koji u Crnoj Gori naplaćuju sopstvene glasove podrške diktatoru koji rastura njihov(e) narod(e), često sam svjedok kontradiktornog ponašanja sadašnjih sunarodnika i njihov odnos prema junaštvu i čojstvu, sa onom percepcijom ovih koncepata po kojoj se naša zemlja prepoznavala u istoriji. Da li postoji čojstvo i junaštvo na ovim prostorima kao paradigma ili kao izuzetak koji potvrđuje “pravilo”? Crna Gora, zemlja u kojoj u poslednje vrijeme vladaju oni sa “dna kace”, sve više tone u blato sopstvenih laži i prevara. Crna Gora, zemlja u kojoj se vlada strahom i ucjenama. Crna Gora, zemlja u kojoj većina mladih (i ne samo njih) kao jedini cilj ima “kartu u jednom pravcu”. Crna Gora, zemlja umornih ljudi kojima je paučina pala na sopstvene oči, pa ne vide da se sa svakim korakom unaprijed “regionalnog lidera”, ide tri koraka unazad. Crna Gora, zemlja u kojoj se pod demokratijom podrazumijeva tiranija “većine” nad manjinom, čak i po cijenu žrtvovanja elementarnih ljudskih sloboda. Crna Gora, zemlja gdje puleni privatne države sve više pokazuju bahaćenje i snagu sirove sile. Crna Gora, u kojoj Vlada nije usmjerena na jačanje kvaliteta života svih, već samo pojedinih “građana”, koji sopstvenim neobrazovanjem više podsjećaju na zaostalost uma ruralnih krajeva iz kojih su davno izbjegli, ali iz duše nikada pobjegli. Crna Gora, zemlja u kojoj oni koji ne plaćaju poreze demagoški ucjenjuju “patriotizmom”?! Da li u takvoj zemlji “snom mrtvijem spava” koncept čojstva i junaštva?! 

Kao univerzitetski profesor i dugogodišnji menadžer uvijek sam najviše uživao u razvoju mladih kadrova, njihovih potencijala i pogleda na budućnost. Raduje me da u Crnoj Gori sve više narastaju mladi i slobodni, koji odbijaju da se povinuju stegama palanke. Oni koji će budućnost graditi ovdje, ili negdje drugo, ali sa kojima matica nikada ne bi smjela da izgubi veze. Jer, u suprotnom, takva zemlja neće imati identitet, ni kulturni prosperitet. Mladi ljudi, kao i svi drugi, treba da putuju, da odlaze, kako bi mogli da se vrate, prvo sebi, pa onda svojoj zemlji. Ako ne budu fizički putovali, mentalno će odlutati, što je najgori vid emigracije. 

Krajnje je vrijeme da se na individualnom, kao i na kolektivnom nivou, insistira na novom razumijevanju junaštva i čojstva, po kojem će prvi koncept biti hrabro odbijanje svakavih vidova pritisaka na sopstveni ljudski integritet, kao i inisistiranje na sopstvenoj vrijednosti (a ne cijeni), a drugi koncept poštovanje drugačijeg mišljenja, stavova, i prije svega slobode, uz čestu evaluaciju lične odgovornosti za sve manjkavosti u društvu i životnoj sredini. Kultura se može mijenjati. Doduše sporo, ali može na nivou pojednica, porodice, organizacije, zajednice. Možda, samo možda, tada dođe do reinkarnacije crnogorskog čojstva i junaštva. Sa srećom!

Kolektivizam i korupcija

Prikaz: Podaci jedan pored drugoga za Indeks korupcije (niži broj veća korupcija)  i Indeks individualizam-kolektivizam (niži broj veći kolektivizam):
Croatia 49 33
Saudi Arabia 49 38
Greece 48 35
Jordan 48 38
Romania 48 30
Malaysia 47 26
Montenegro 46 25
Jamaica 44 39
Oman 44 38
Bulgaria 43 30
Tunisia 42 38
China 41 20
Serbia 41 25
Suriname 41 47
Trinidad and Tobago 41 16
India 40 48
Morocco 40 46
Turkey 40 37
Argentina 39 46
Kosovo 39 25
Kuwait 39 38
Bosnia and Herzegovina 38 25
Brazil 37 38
Colombia 37 13
Indonesia 37 14
Panama 37 11
Peru 37 16
Thailand 37 20
Bahrain 36 38
Vietnam 35 20
Philippines 34 32
Ecuador 32 8
Pakistan 32 14
Iran 30 41
Mexico 29 30
Russia 29 39
Bangladesh 28 20
Guatemala 28 6

Prikaz je nastao kombinacijom podataka: http://www.transparency.org/cpi, Hofstede, G. (2001) Culture’s Consequences: Comparing Values, Behaviors, Institutions, and Organizations Across Nations, London: Sage

Ovdje smo se pozabavili vezom izmedju kolektivizma (odsustvo primarne licne odgovornosti, a navodna briga za siru porodicu/okolinu i njene interese), kao kulturološke dimenzije (suprotne individualizmu) i njegove veze sa korupcijom. Naime, analizirali smo 39 zemalja i dokazali da zemlje koje se odlikuju visokim stepenom kolektivizma imaju visok indeks korupcije, kao jedno od najvećih patoloških stanja savremenih društava. Koristili smo relevantne izvore podataka, međunarodno verifikovane i respektabilne. Visok stepen kolektivizma je vezan za zemlje koje imaju niski stepen individualizma (ispod 50). Sa druge strane, indeks korupcije se smatra visokim kada zemlje imaju ocjenu ispod 50 (niži indeks se vezuje za veći stepen korupcije). U analizi su pristutne i zemlje iz naseg regiona, poput Crne Gore, Hrvatske, Srbije, Kosova, BiH. Na bazi analize, vidimo jasnu pozitivnu vezu izmedju kolektivizma i korupcije, tj. visok kolektivizam je vezan za visoku korupciju. Ovdje se ne bavimo sa svim uzrocima korupcije, jer je ta patološka pojava uzrokovana mnogim drugim ekonomskim, socijalnim, kulturološkim i psihološkim faktorima, već je ovdje cilj da se jedna kulturološka dimenzija paralelno posmatra sa koruptivnim stanjem u društvu. 

Kao posljedica navedenih relacija, nameće se stav da bez jačanja individualne odgovornosti ne može biti progresa u borbi protiv korupcije. Ekonomski napredak kroz povećanje sloboda moguć je samo ako se korupciji stane na put. Uloga individualne odgovornosti je ključ u rješavanju ovih problema. 

Ovdje definišemo originalni 3 O KONCEPT:

  1. ODGOVORNOST
  2. OVLAŠĆENJE
  3. ORGANIZACIJA.

Samo kroz uspostavu ovog koncepta u praktičnom smislu, odgovornim ljudima koji imaju znanje i sposobnost (moralnu i stručnu) moraju se dati ovlašćenja za borbu protiv korupcije u organizovanom sistemu institucija. Bez primjene ovog koncepta, ne mogu se jačati odgovornosti i riješiti nagomilani problemi koje je korupcija uzrokovala i koje će tek uzrokovati.

Javite šta Vi mislite o ovom problemu.

Prof.dr.Nikola Perović

Gazda

 

Iako generalno nijesam fudbalski navijač, zaista je bilo dirljivo, ali i poučno, gledati kako fudbaleri oplakuju svog voljenog gazdu. “The Boss”, kako su svi tepali Višaju, čuvenom Tajlandjaninu, koji je unio radost i sreću medju hiljade stanovnika Lestera (Velika Britanija). Gazda koga su svi voljeli?! Pomalo čudno, zar ne, makar za naše crnogorske uslove?! Gazde, ili vlasnike, ili umišljene vlastodršce, većina stanovnika Crne Gore radje bi zvalo nečim drugim što počinje sa “G” (grobar, na primjer; više o ekonomskim grobarima Crne Gore u mom davnašnjem tekstu http://www.vijesti.me/forum/ekonomski-grobari-841135). Ali ne, za britanske fudbalere i navijače, riječ “gazda” zvuči gordo, zahvalno, beskonačno! Ljubav prema gazdi, ali istinska, ne iz straha, ona patološka, po kojoj su mnogi stanovnici Crne Gore (bili) prepoznati. Dakle, u pitanju je GAZDA, veliki čovjek, o čijoj su sudbini danima brujali svi svjetski mediji nakon tragične pogibije u šezdesetoj godini.

Zapitajmo se, šta to čini nekog lidera velikim ili “gazdom”? Veliki lider mora da ima “sveto trojstvo”:
1. viziju za sebe i tim (organizaciju, zajednicu) koju vodi,
2. da voli ljude i da
3. ljudi vole njega (nju), kako bi ga (je) slijedili.

Samo kada istinski vjerujete u svoje poslovne zadatke – osjećate strast prema njima, a ne stres, koji se javlja kada Vas besomučno tjeraju da izvršavate ono u šta ne vjerujete. Pravi lider u Vas uliva povjerenje, ne pozicijom straha, već pozicijom vizionara i humaniste.
Zapitajte se, na kraju ovog kratkog osvrta, kakvi su Vaši “lideri”? Da li ih od milošte zovete “gazda” ili iz straha? A možda biste im radije nadjenuli neki drugi nadimak što pocinje na “G”?! Grobar, naravno.

Four Paradoxes of Globalization

Although globalization is primarily an integration process, which brings more benefits compared to costs, it is, however, very often contradictory. That is precisely why it is necessary to define paradoxes of globalization. The mission of this post is to, in addition to the existing three, also draw attention to the fourth, urban paradox. Previous research (Kotler et.al: Marketing 3.0) is based on three paradoxes: economic, political and cultural.

The economic paradox of globalization is based on economic inequality. We are witnessing that the percentage of global wealth in the hands of a minority (millionaires) has increased significantly, while at the same time the middle class has “melted away” in many countries. The second paradox is political. Instead of globalization exclusively promoting democratic values, many countries have economically exploited globalization without paralleling their democratic capacities. China is the best example, but also many other countries in which nationalist and populist movements have been strengthening lately. The third paradox is of a cultural nature and is characterized, on the one hand, by strengthening the global culture (global consumers, global markets, global production), and on the other hand, strengthening local cultures and increasing their diversity.

Finally, the fourth, urban paradox of globalization, brings exclusively the strengthening of large cities and the reduction of the significance of small communities. The inhabitants of the global mega centers are by their lifestyles much closer to residents of similar foreign cities than to their own compatriots from the same country. The pressure on large cities and their infrastructure is increasing, while the smaller ones are largely diminishing, which makes long-term investments in their infrastructure economically unprofitable. New regional development policies must be based on this urban paradox. This is a major challenge for both developed and developing countries.

4 paradoksa globalizacije

Iako je globalizacija prvenstveno proces integracije, što donosi više benefita u odnosu na troškove, ona je ipak vrlo često kontradiktorna. Upravo zato je neophodno definisati paradokse globalizacije. Misija ovog teksta jeste da, pored postojeća tri, zaokupi pažnju i na četvrti, urbani paradoks. Dosadašnja istraživanja (Kotler et.al: Marketing 3.0) baziraju se na tri paradoksa: ekonomskom, političkom i kulturnom.

Ekonomski paradoks globalizacije se zasniva na ekonomskoj nejednakosti. Svjedoci smo da se procenat globalnog bogatstva u rukama manjine (milionera) značajno povećao, a da se istovremeno srednja klasa u mnogim zemljama “istopila”. Drugi paradoks je političke prirode. Umjesto da globalizacija isključivo promoviše demokratske vrijednosti, mnoge zemlje su ekonomski iskoristile globalizaciju, a da nijesu paralelno ojačale demokratske kapacitete. Kina je najbolji primjer, ali takođe i mnoge druge zemlje u kojima u poslednje vrijeme jačaju nacionalistički i populistički pokreti. Treći paradoks je kulturne prirode i karakteriše se, sa jedne strane jačanjem globalne kulture (globalni potrošači, globalna tržišta, globalna proizvodnja), a sa druge strane, jačanjem lokalnih kultura i veće promocije njihovih različitosti.

Konačno, četvrti, urbani paradoks globalizacije, donosi isključivo snaženje velikih gradova i smanjenje značaja malih sredina. Stanovnicima globalnih mega centara su po životnim stilovima mnogo bliži žitelji iz sličnih gradova nego njihovi sunarodnici iz iste države. Povećava se pritisak na velike gradove i njihove infrastrukture, dok se manji uglavnom iseljavaju, čime se dugoročna ulaganja u njihove infrastrukture čine ekonomski neisplativim. Nove politike regionalnog razvoja moraju se bazirati na ovom paradoksu. To je veliki izazov kako za razvijene, tako i za zemlje u razvoju.

Novi talas

Ovdje ću objasniti stanje velikog vakuma u ekonomskim politikama, što je nastao krahom politike ekonomskog “neoliberalizma” (koji je na Balkanu, posebno u crnogorskom scenariju, postojao samo deklarativno), kao neodrživim rješenjem, a koji se manifestuje “rascjepom” između starog i novog vremena i neophodnošću izgradnje nove paradigme ekonomskog razvoja. Neoliberalni koncept ekonomskog razvoja, kao dominantna paradigma od devedesetih svih balkanskih zemalja, iako baziran na klasičnoj ekonomiji slobodnog tržišta, nikada nije proizveo slobodu u ekonomskim odnosima, već suprotno, perverznim shvatanjem gramzivosti privatizacija, oslobođenim ikakvih moralnih načela (očigledno su Smitovi “đaci” preskočili za njega najvažniju knjigu ovog autora u kojoj se upravo piše o moralu “Teorija moralnih osjećanja”) stvorio je pustoš u privredi, institucije pod kontrolom organizovanog kriminala, talase nezaposlenosti i opšteg povećanja socijalno-patoloških stanja (https://socialpathology.net). Umjesto slobodnog tržišta i savršene konkurencije (iako je to u globalnom okruženju samo ideal), stvorene su polu-privatne države, u kojima se na bazi klijentelističkih odnosa, upravlja svim stubovima vlasti (izvršni, zakonodavni i sudski) (ne)savremenih država. U pojednim slučajevima, stvorene su diktature poput crnogorske, gdje jedan čovjek sa svojim interesno povezanim licima kontroliše većinu segmenata društva, ne samo ekonomske tokove. Dakle, onima kojima su usta bila puna slobodnog tržišta za sve, postali su glavni paraziti na državnom bužetu, kao i glavni izrabljivači sloboda svih drugih koji ne pripadaju (svjesno ili nesvjesno) njihovim klanovima. 

             Jedan od osnovnih razloga neuspjeha svih ekonomskih politika leži u njihovom neskladu sa kulturnim okruženjem (https://socialpathology.net/about). U društvima u kojima je usađena nesloboda kroz visok nivo kulturne dimenzije distanca moći, gdje se tolerišu svakakva nepočinstva ljudi na vrhu (samo zato jer su tamo), svaka, čak i iskrena i poštena inicijativa (koja to u glavama “neoliberala” na vlasti nikada nije ni postojala) ne bi dala rezultate bez simultane promjene kulture. Takođe, u društvima koja su suštinski kolektivistička, a manje individualistička, i gdje još uvijek vladaju “zakoni palanke”, svaka pozitivna politika bazirana na slobodama i odgovornostima pojedinaca, nalaziće na otpor mnogih koji ne žele da žive od svog rada. S druge strane, društva u kojima su usađene pogrešne vrijednosti da se “sve može kupiti novcem” nijesu pogodno tlo za jednostavnu primjenu načela slobodnog tržišta u takvim državama, jer njima upravljaju oni lišeni svih moralnih načela. Kulture u našem regionu su suprotne onima u kojima su nastajale klasične ekonomske teorije, a koje se karakterišu upravo drugačijim kulturnim dimenzijama (visok nivi individualizma, niži nivo distance moći, veći stepen preuzimanja rizika što je ključno za inovacije i preduzetništvo), pa samim tim “copy and paste” rješenja koja su predlagana iz svjetskih centara moći, a izvršavana od strane domaćih vazala, nijesu donijeli očekivan ekonomski razvoj. Potvrda ovog stava se može naći u svim zemljama gdje ekonomska politika nije usklađena sa kulturnim okruženjem, ne samo u našem regionu, već i u pojedinim zemljama Istočne Evrope, Rusiji, kao i u mnogim zemljama Južne Amerike.

       Iako globalizacija, kao proces ekonomske i društvene integracije, teoretski ima više prednosti (slobodna trgovina, povećanje raspoloživosti roba, niže cijene, veći kvalitet, transfer tehnologija i povećanje investicija), ona je u praksi iznjedrila i mnoge nedostatke (trgovinski deficiti za zemlje gubitnice, socijalno-kulturno-ekološko devastiranje prostora, povećenje gapa između bogatih i siromašnih usljed veće ekonomske nejednakosti, sporijeg rasta plata i nestajanja srednje klase, jačanje populističkih pokreta usljed povećanja informativne asimetričnosti i poplave lažnih vijesti kroz ugrožavanje internet privatnosti). Upravo je na nacionalnim vladama, kao i jakom građanstvu i institucijama, da kreiraju set koordinisanih politika kojima će maksimizirati prednosti, a minimizirati nedostatke koje dolaze od procesa globalizacije. Takođe je na njima da shvate da je na sceni ne samo re-globalizacija, koja se manifestuje reformom globalnih ekonomskih institucija (Svjetska trgovinska organizacija, Ujedinjene nacije, Svjetska banka i sl.) i potpisivanjem novih bilateralnih i multilateralnih trgovinskih i bezbjednosnih sporazuma, već i značajno pregrupisavanje postojećih sporazuma (NAFTA, TPP, NATO, Evropska unija) usljed sve veće multilateralnosti svijeta kroz jačanje drugih svjetskih sila osim SAD-a, kako u ekonomskom, tako i u političko-bezbjednosnom pogledu (zemlje BRIK-a, posebno Kina, kroz Novi put svile koji je svojevrsna “kineizacija” svijeta, Rusija, kroz povećanu ulogu na Bliskom Istoku, kao i Indija u skoroj budućnosti; reforma Komonvelta usljed BREXIT-a, tj. odlaska Velike Britanije iz EU, ali nikako sa svjetske ekonomsko-političke scene). 

               Mantra slobodne trgovine u savremenim uslovima mora da propagira takođe i pravičnu trgovinu (kojoj je slobodna trgovima preduslov, kao što navode istraživanja Jejl univerziteta), kao i postulate održivog razvoja, koji se zasnivaju na koordinisanju interesa korporativnog profita kroz socijalne i ekološke benefite, od kojih vajde imaju cijela društva, a ne samo izolovani pojedinci. “Neoliberalni” ekonomski model (tj.onakav kakav je izrastao u  našim društvima gdje je homo neoliberalis depolitizovanjem otvorio prostor za povećanje nesloboda i javljanje totalitarnih tendencija, forsiranje pri(h)vatizacija, povećanje socijalne fragmentacije, stvaranje oligopola i diktatura, kao i protekcionizma za povlašćene) treba da nestane sa scene, zbog svih gore navedenih razloga. Mješoviti model, gdje će se definisati jaka država (a ne privatna ili partijska kao u Crnoj Gori) sa nezavisnim institucijama u kojima će raditi stručni (a ne podobni) za nadzor tržišta kroz eliminisanje svih barijera i jačanje socijalnog progresa (suprotnost kvazi demokratiji i partitokratiji), koji mora imati primat u budućnosti. Ekonomske politike treba da optimiziraju vrijednosti (a ne maksimiziraju za jednu grupu, kao do sada) za sve stejkholdere u društvu kroz traženi kompromis između profita, socijalnog kapitala i životne sredine. Moguća rješenja u praksi treba da predstavljaju hibridni modeli bazirani na neokejnzijanizmu, koji propagira redovnu a ne sporadičnu ulogu države u ekonomiji (čuveni predstavnik ovog pravca je nobelovac Štiglic), kao i na liberalnom paternalizmu, što forsira savremenu ekonomiju ponašanja (behavioural economics), kojoj naginju ekonomski nobelovci Thaler, Akerlof, Fogel, Ostrom i Kahneman. Više nego ikada ranije potrebna je inter-disciplinarna saradnja među ekonomistima, politikolozima i sociolozima, kako bi se sanirali mnogobrojni problemi i socio-patološka stanja, te osigurala budućnost i progres društva. 

Pijavice

 

Da li biste voljeli da se liječite metodama iz sedamnaestog ili osamnaestog vijeka? Vjerovatno ne. Da li biste voljeli da Vam se ekonomska dobrobit zasniva na tekovinama ove epohe? E, pa upravo živite u njoj.

Davno je rečeno da se greškama ljekara uništava jedan život, a greškama ekonomista generacije. Ako su Vam još ti ekonomisti pripadnici grupacije nikakvih studenata (čitaj: prosjeka ocjena ispod 7, a po predanjima “nikada ne bi ni završili fakultet da nije bilo nekih dobrih dama iz studentske službe i gurua koje su slijedili”), zaista Vam je sumorna država.

Da budem vrlo konkretan, nijedna nauka se ne smije isključivo zasnivati na prošlim otkrićima. Ako nije “updejtovana”, onda nije ni nauka. Upravo se u Crnoj Gori svaka “šuša” bavi ekonomijom, jer je vladajuća struktura i dalje pod mantrom filozofa iz osamnaestog vijeka pod imenom Adam Smith (1723-1790). Da budemo vrlo jasni, ja vrlo poštujem navedenog filozofa i “oca” klasicne ekonomije, ali ni on sam ne bi mogao da sanja da će se gotovo 250 godina posle njegove smrti neka država (doduse samo deklarativno) rukovoditi postulatima u koje je i sam često sumnjao (njegova dva najpoznatija djela “The Wealth of Nations” i “The Theory of Moral Sentiments” imaju suprostavljene stavove). Posebno, ako u toj državi ne vlada sloboda i informativna simetričnost. Dakle, filozof u čije se vrijeme liječilo pijavicama “vlada” istim metodama. Zaista, da li su ljudi u Crnoj Gori tako naivni?! Mnogi jesu, ali mnogi nijesu. Ovi drugi višegodišnjim manipulacijama, ali prvenstveno metodama ucjene i sijanja straha vladaju korišćenjem ove metode koja se sazniva na tzv. “slobodi tržišta” (a suštinski u crnogorskom scenariju klijentelističkim odnosima u kojima se vezama rukovodi, a koji veze nemaju sa slobodom) i totalnim nipodoštavanjem humane strane učesnika u prometu, kako na strani ponude, tako i na strani tražnje. Ljudi vrlo često nijesu racionalni, već su vođeni emocijama, pa se upravo na tome zasniva savremena bihevioristička ekonomija, čiji je ugledni predstavnik iz Sjedinjenih Američkih Država profesor Richard Thaler, upravo prošle godine dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju. No, crnogorska “elita” ekonomista, a suštinski plejada poltrona i manipulatora predvođenih rastočkim diktatorom i njegovim guruima, kao da je “gluva i slijepa” na novosti na kojima se bazira savremena ekonomska misao. Za njih su i postulati savremenog održivog razvoja samo slovo na papiru. Kao profesor strateškog marketinga na prestižnom univerzitetu u Dubaiju mogu dokazati koliko je dug put od definisanje strateških planova do uspješne implementacije istih. Posebno na ovom drugom polju Crna Gora je miljama izgubljena.

Principi holističkog marketinga (prof. Kotler, Marketing 3.0), kao uostalom i savremena ekonomska nauka, baziraju se na povezanostima interesa čovjeka, društvene zajednice i ekološkog okruženja. Zato se danas u svijetu puno govori o environmental finance, zelenom marketingu, održivom razvoju. Crna Gora puno kaska za svijetom i u ovoj oblasti, a vrlo brzo ćete i sami vidjeti usporavanje rasta društvenog proizvoda, čim presuše poslovi “puta od niđe do niđe” od kojih je najviše imala koristi privatna firma pod kontrolom vlasnika ove države. Zar zaista mislite da je Adam Smith želio da bude povezivan sa pijavicama i u XXI vijeku?!

Đe su investitori?

Prema podacima Svjetske banke, direktne strane investicije u Crnoj Gori su u 2014. godini bile čak 35% manje nego u 2010.  Naši susjedi su u istom periodu bilježili rast: Albanija 6,6% (period praćenja pet godina 2014/2010), Bosna i Hercegovina 26,4% (period praćenja pet godina 2014/2010), Srbija 47% (period praćenja četiri godine 2013/2010, jer nedostaju podaci za 2015). Prosječan godišnji rast za posmatrani period je bio 13,8% za Srbiju, 6% za Albaniju, 1,6% za BiH, dok je za našu državu zabilježen prosječan godišnji pad od više od 10%.

Dakle, Crnoj Gori itekako nedostaju investitori, i ne postoji kontinuitet u investicionoj atraktivnosti zemlje. Činjenica je da smo u jednoj godini imali najveći odnos direktnih stranih investicija i broja stanovnika, ali imajući na umu da se taj broj iz godine u godinu smanjuje, vrijednost takvog indikatora nema nikakvog smisla, jer se istovremeno i potencijal tržišta značajno smanjuje, a što je izuzetno važan faktor svake investicije.

Šta država treba da ima, a šta ne treba, da bi dugoročno bila atraktivna stranim (i ne samo stranim) investitorima? U nastavku ću dati pregled, a Vama, ostavljam da razmislite gdje se nalazi Crna Gora, ali da takođe razumijete Vašu odgovornost za takvu situaciju i neophodnost budućih promjena onih koji vode ekonomsku politiku na makro i mikro planu (ukoliko želite da imate budućnost?). U vijeku savremene globalizacije gdje se skuplja i prostor i vrijeme (sve individue su međusobno povezane događajima u svijetu gotovo istovremeno, zahvaljujući modernim komunikacijama), a tržišta se uvećavaju za kompetentne, a smanjuju za nekompetentne, svi moraju usvajati nove standarde razvoja koji će osigurati budućnost.

Da bi država  bila interesantna za legalne investitore, treba da ima razvijenu pravnu infrastrukturu (definisano vlasništvo, precizni prostorni planovi, pouzdani i verifikovani katastri i sl.) i predvidivu regulativu, koja se ne smije fleksibilno mijenjati i prilagođavati političkim miljenicima.  Da bi zemlja bila privlačna mora elimisati političku nestabilnost, mora imati transparentan odnos prema internim i eksternim faktorima i mora omogućiti predvidivost poslovanja za strane i domaće kompanije, koja favorizuje slobodan protok stručnjaka, kapitala i tehnologija. Istovremeno, sve neproduktivne ekonomske politike kojima se štite nesposobni i podobni, a kojima nedostaju osnovni parametri profesionalizma, poput kompetencija i komunikacionih vještina, moraju se prekinuti. Vječiti “stručnjaci” opšte prakse, kojima nedostaje svega osim pohlepe, ne mogu nikako biti zanimljivi za pregovore sa stranim investitorima. U prošlosti smo imali prilike da vidimo kako su za naše “stručnjake” bolji investitori bili domaći tajkuni bez imalo relevantnog iskustva, u odnosu na renomirane strane kompanije koje imaju reference na međunarodnom tržištu. Sada smo svjedoci kako se namještaju velike kompanije onima bez ikakvih referenci, dakle istorija manipulacija se ponavlja. Stoga, ako želimo da ozbiljni investitori dođu, sa  crnogorske strane ih moraju dočekati ozbiljni profesionalci, a ne kao do sada: propali bivši direktori, moralni beskičmenjaci i ekonomske neznalice!

Zemlja, da bi bila atraktivna za strane investitore, mora imati stimulativnu fiskalnu politiku, a ne česte promjene nameta na nacionalnom i lokalnom nivou, koji nijesu predvidivi menadžerima. Tržište radne snage je izuzetno važno, a znanje i vještine koje diplomci ponesu iz svojih škola i/ili fakulteta moraju biti usklađeni sa globalnim znanjem, nikako se ne smijemo ograničiti lokalnim zahtjevima koji su uvijek kratkog kraja, poput masovnog i patetičnog zapošljavanja politički podobnih, a profesionalno inferiornih. Od ne manje važnosti jeste da se u cijeloj zemlji održava pozitivna investiciona klima, a ne kao do sada nerazumijevanje ko je i za šta odgovoran. Vlada je uvijek ta koja je odgovorna, jer je izabrana, a prebacivanje odgovornosti na lokalno stanovništvo ili NVO sektor je jasan indikator nesposobnosti Vlade da obavlja svoj posao.

Živeći i radeći u najrazvijenim zemljama ovog svijeta, ranije u Sjedinjenim Američkim Državama, a sada u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, itekako sam se uvjerio šta znači mudra i strateški vođena investiciona i ekonomska politika. A kakva je u Crnoj Gori?

Preduzetništvom protiv siromaštva

   

Crna Gora nije preduzetničko društvo. Voljeli bismo da je, ali nije! Ovdje se većina ujedini da Vas opovrgnu od bilo koje ideje, a samo manjina Vam daje podršku. Čak i kada je najbolja ideja u pitanju ili čak kada i pristojan biznis plan potvrđuje da Vaša ideja ima više poslovnih šansi nego opasnosti, više prednosti nego slabosti. Umjesto da jačamo prednosti bilo koje ideje, mi smo kao društvo fokusirani isključivo na slabosti. “Ma nemoj”, “ma ipak je to van nas”, “ma mi smo mali”, samo su neki od odgovora kojim Vas naše društvo odvlači od poslovnih ideja, dok većina kritizera sjedi udobno u kafićima, kladi se, i “uživa” sa svojih dva eura kojim raspolažu dnevno…Ne želim više da Vas pesimiziram, ali se nadam da ste sada shvatili moj stav iz prve rečenice. Dakle, sada kada smo apsolvirali da ima puno prostora za unapređenje, zapitajmo se šta u jednom društvo dominantno utiče na kreiranje bilo kakvih promjena. KULTURA. Ili konkretno u našem slučaju-PREDUZETNIČKA KULTURA. Kako je formirati? Evo nekih prijedloga:

  • Uvesti preduzetništvo kao obavezan predmet u osnovnim i srednjim školama (makar u gimnazijama i ekonomskim školama). Na ovaj način će se buduće generacije učiti da cijene promjene, a ne da budu žrtve bezargumentovanog kritiziranja svega i svakoga.
  • Kreirati biznis inkubatore u aspolutno svim opštinama naše Crne Gore. Aposlotno svim, bez izuzetaka, čak i na sjeveru! (čitaj: posebno na sjeveru). Zadužiti predstavnika vlade da bude koordinator formiranja biznis inkubatora.
  • Ustanoviti kampove za mlade preduzetnike. Zadužiti Ministarstvo ekonomije i Ministarstvo rada i socijalnog staranja da koordiniraju. U kampovima će se mladi učiti kroz zabavu da shvate da bez promjena nema ni budućnosti ni razvoja.
  • Uvesti redovnu praksu da kompanije, bez obzira na veličinu, nagrađuju finansijski sve zaposlene koji su inovatori i preduzetnici. Svima treba omogućiti da predlažu, ali i da učestvuju u realizaciji sopstvenih najboljih ideja. Svi moraju u današnjim kompanijama da mjere i razumiju svoj doprinos!
  • Ustanoviti državnu nagradu za preduzetništvo. Bez podcjenjivanja, ali našoj ekonomiji takve nagrade su važnije od svih drugih. Istina da su i do sada slične nagrade postojale, ali nijesu ih uglavnom dobijali preduzetnici već birokrate i partijski vojnici. Takva praksa nije biznis stimulacija. Upravo suprotno.

Preduzetništvo treba ohrabrivati na svim nivoima. Na mikro nivou, tj. u svim privrednim i vanprivrednim organizacijama, lokalnim zajednicama, NVO sektoru, ali i na nivou države, tj.makronivou (naše mikrodržave). U svim oblicima ljudskog povezivanja postoje preduzetnici, jer svi koji unapređuju i usavršavaju suštinski jesu preduzetnici. Svi koji žele promjene na bolje jesu pioniri preduzetničke kulture. Socijalno preduzetništvo, kao oblik društva ili države koja teži sopstvenoj transformaciji na bolje, jeste budućnost održivog razvoja. Čim prije to prepoznamo tim prije ćemo podučiti naše stanovnike kako se sopstvenim snagama boriti protiv siromaštva. Jer, kako reče stara poslovica-Ne daruj mi ribu, već me nauči da pecam!

Potencijali, ali?!

Da bi jedna zemlja bila zanimljiva za investicije kredibilnim investitorima, bez obzira da li su to domaći ili inostrani kandidati, mora da ispuni više uslova. Vlada te zemlje mora da zna kako da upravlja:

  1. Političkim rizikom
  2. Tržišnom atraktivnošću
  3. Resursima
  4. Infrastrukturom
  5. Valutnim kursem (od uvodjenja Eura u CG, država se odrekla monetarne samostalnosti, pa se ovdje neću fokusirati na ovaj element).

Upravljanje ovim parametrima dugoročno stvara povoljnu klimu za investicije, koje treba da utiču na povećanje profita, ali i benefitima za životnu sredinu i socijalnu jednakost, sve u skladu sa 3P konceptom održivog razvoja (people, profit, planet). Upravljanje političkim rizikom ne znači njegovo trajno eliminisanje, jer će političke razlike uvijek postojati dok god postoje različiti interesi (dakle, zauvijek). Minimiziranje političkog rizika je suština, a ona treba da se bazira na vladavini prava, poštovanju ljudskih sloboda (posebno manjinskih, jer smo svi suštinski manjine usljed invididualnih različitosti) i nezavisnim institucijama (pod uslovom da u njima rade profesionalci, a ne poltroni ispranoga mozga što je praksa vladajuće “elite”).

Tržište mora biti otvoreno, kako bi se stimulisale inovacije i preduzetništvo (koje je suštinski bazirano na vladavini sloboda, na čemu je utemeljen prethodni paragraf), ali i kontrolisano, kako bi se spriječili klijentelistički odnosi (npr.uvoznički lobiji, pri(h)vatizacije na CG način i dr.). Tržišnom atraktivnošču se upravlja strateškim marketingom, kreiranjem stimulativnih podsticaja u poreskoj politici, politici zapošljavanja, sređivanjem svih vidova osiguranja (postojeći penzioni i zdravsteni sistemi su odavno zreli za “penziju” jer se ne baziraju na dobrovoljnim već nametnutim parazitskim šemama, koji umjesto da štite stare i bolesne i njihove cjeloživotne investicije, služe za socijalne manipulacije u izbornim i predizbornim procesima).

Resurse nam je ostavila Majka Priroda, ali i prethodne generacije trudbenika. Ovdje je važno utemeljeno upravljanje na bazi prethodno navedenih principa održivog razvoja, ali i jasno predvidljivo upravljanje u smislu precizno definisanog lanca odgovornosti (koje ne funkcioniše u Crnoj Gori, a uglavnom ni u našem regionu), uz poštovanje interesa svih “stejkholdera”, posebno društvene zajednice. Postojeći mehanizmi namještenih javnih rasprava uglavnom služe za podsmijeh kod provladinih investitora. Postojeće upravljanje kako prirodnim, tako i ljudskim resursima, vodi trajnoj devastaciji i jednih i drugih, što se manifestuje kako fizičkim ogoljavanjem životne sredine, tako i mentalnim (tzv. “brain drain”).

Pod infrastrukturom treba posmatrati svo izgrađeno i neizgrađeno javno dobro, za čije ulaganje nema interesa kod privatnih investitora, ali su oni za javno dobro i te kako zainteresovani prilikom donošenja investicionih odluka, jer bez kvalitenih puteva, vodovoda, hidranata, kanalizacije, biciklističkih staza ili zabavnih sadržaja, ne može biti kvaliteta u životnoj sredini, a samim tim ni interesovanja potencijalnih stanovnika ili turista. Infrastrukturno upravljanje traži dugoročnu strategiju, a koliko je DrPS mašinerija loše “podmazana” za ovaj vid upravljanja pokazalo se ljeta 2017, posebno u primorskim i centralnim djelovima.

Crna Gora ima puno potencijala, složićemo se svi, kako za sve vidove turizma (klasični 3 S (sun, sea, sand), tako i za avanturistički, zdravstveni, ekološki, kulturni, kongresni i sl.), energetiku, poljoprivrednu i prehrambenu industriju, informatiku, metalnu industriju (akcenat treba da je na finalizaciji proizvoda, a ne na pohari sirovina), razne uzluge (zdravstvo, kultura, edukacija, finansijske usluge), ali ?!!!! Veliko ALI! Da li možemo realizovati potencijale koji treba da vode smanjenu ekonomske nejednakosti ako se prethodno ne fokusiramo na gorenavedene elemente (politički rizik, tržišna atraktivnost, resursi, infrastruktura)?! Apsolutno, ne! Da li možemo realizovati navedene potencijale sa načinom razmišljanja političara poteklih na talasima nacionalizma i državne pohare (DrPS, ali i mnogih koji jezikom “devedesetih” štite njihove interese formalno se predstavljajući pod kapicama “opozicije”)? Apsolutno, ne! Samo odgovorni i stručni pojedinci vođeni opisanim strateškim postulatima održivog razvoja mogu preokrenuti točak društvenog i ekonomskog razvoja. Đe su? Kada će izaći iz svojih “zona komfora”?