Blog

“Čojstvo i junaštvo”

Kao Crnogorac koji godinama živi u inostranstvu, a koji dolaskom u svoju rodnu zemlju prvo plaća poreze i pomaže zajednici, nasuprot sramotnom dijelu dijaspore koji u Crnoj Gori naplaćuju sopstvene glasove podrške diktatoru koji rastura njihov(e) narod(e), često sam svjedok kontradiktornog ponašanja sadašnjih sunarodnika i njihov odnos prema junaštvu i čojstvu, sa onom percepcijom ovih koncepata po kojoj se naša zemlja prepoznavala u istoriji. Da li postoji čojstvo i junaštvo na ovim prostorima kao paradigma ili kao izuzetak koji potvrđuje “pravilo”? Crna Gora, zemlja u kojoj u poslednje vrijeme vladaju oni sa “dna kace”, sve više tone u blato sopstvenih laži i prevara. Crna Gora, zemlja u kojoj se vlada strahom i ucjenama. Crna Gora, zemlja u kojoj većina mladih (i ne samo njih) kao jedini cilj ima “kartu u jednom pravcu”. Crna Gora, zemlja umornih ljudi kojima je paučina pala na sopstvene oči, pa ne vide da se sa svakim korakom unaprijed “regionalnog lidera”, ide tri koraka unazad. Crna Gora, zemlja u kojoj se pod demokratijom podrazumijeva tiranija “većine” nad manjinom, čak i po cijenu žrtvovanja elementarnih ljudskih sloboda. Crna Gora, zemlja gdje puleni privatne države sve više pokazuju bahaćenje i snagu sirove sile. Crna Gora, u kojoj Vlada nije usmjerena na jačanje kvaliteta života svih, već samo pojedinih “građana”, koji sopstvenim neobrazovanjem više podsjećaju na zaostalost uma ruralnih krajeva iz kojih su davno izbjegli, ali iz duše nikada pobjegli. Crna Gora, zemlja u kojoj oni koji ne plaćaju poreze demagoški ucjenjuju “patriotizmom”?! Da li u takvoj zemlji “snom mrtvijem spava” koncept čojstva i junaštva?! 

Kao univerzitetski profesor i dugogodišnji menadžer uvijek sam najviše uživao u razvoju mladih kadrova, njihovih potencijala i pogleda na budućnost. Raduje me da u Crnoj Gori sve više narastaju mladi i slobodni, koji odbijaju da se povinuju stegama palanke. Oni koji će budućnost graditi ovdje, ili negdje drugo, ali sa kojima matica nikada ne bi smjela da izgubi veze. Jer, u suprotnom, takva zemlja neće imati identitet, ni kulturni prosperitet. Mladi ljudi, kao i svi drugi, treba da putuju, da odlaze, kako bi mogli da se vrate, prvo sebi, pa onda svojoj zemlji. Ako ne budu fizički putovali, mentalno će odlutati, što je najgori vid emigracije. 

Krajnje je vrijeme da se na individualnom, kao i na kolektivnom nivou, insistira na novom razumijevanju junaštva i čojstva, po kojem će prvi koncept biti hrabro odbijanje svakavih vidova pritisaka na sopstveni ljudski integritet, kao i inisistiranje na sopstvenoj vrijednosti (a ne cijeni), a drugi koncept poštovanje drugačijeg mišljenja, stavova, i prije svega slobode, uz čestu evaluaciju lične odgovornosti za sve manjkavosti u društvu i životnoj sredini. Kultura se može mijenjati. Doduše sporo, ali može na nivou pojednica, porodice, organizacije, zajednice. Možda, samo možda, tada dođe do reinkarnacije crnogorskog čojstva i junaštva. Sa srećom!

Kolektivizam i korupcija

Prikaz: Podaci jedan pored drugoga za Indeks korupcije (niži broj veća korupcija)  i Indeks individualizam-kolektivizam (niži broj veći kolektivizam):
Croatia 49 33
Saudi Arabia 49 38
Greece 48 35
Jordan 48 38
Romania 48 30
Malaysia 47 26
Montenegro 46 25
Jamaica 44 39
Oman 44 38
Bulgaria 43 30
Tunisia 42 38
China 41 20
Serbia 41 25
Suriname 41 47
Trinidad and Tobago 41 16
India 40 48
Morocco 40 46
Turkey 40 37
Argentina 39 46
Kosovo 39 25
Kuwait 39 38
Bosnia and Herzegovina 38 25
Brazil 37 38
Colombia 37 13
Indonesia 37 14
Panama 37 11
Peru 37 16
Thailand 37 20
Bahrain 36 38
Vietnam 35 20
Philippines 34 32
Ecuador 32 8
Pakistan 32 14
Iran 30 41
Mexico 29 30
Russia 29 39
Bangladesh 28 20
Guatemala 28 6

Prikaz je nastao kombinacijom podataka: http://www.transparency.org/cpi, Hofstede, G. (2001) Culture’s Consequences: Comparing Values, Behaviors, Institutions, and Organizations Across Nations, London: Sage

Ovdje smo se pozabavili vezom izmedju kolektivizma (odsustvo primarne licne odgovornosti, a navodna briga za siru porodicu/okolinu i njene interese), kao kulturološke dimenzije (suprotne individualizmu) i njegove veze sa korupcijom. Naime, analizirali smo 39 zemalja i dokazali da zemlje koje se odlikuju visokim stepenom kolektivizma imaju visok indeks korupcije, kao jedno od najvećih patoloških stanja savremenih društava. Koristili smo relevantne izvore podataka, međunarodno verifikovane i respektabilne. Visok stepen kolektivizma je vezan za zemlje koje imaju niski stepen individualizma (ispod 50). Sa druge strane, indeks korupcije se smatra visokim kada zemlje imaju ocjenu ispod 50 (niži indeks se vezuje za veći stepen korupcije). U analizi su pristutne i zemlje iz naseg regiona, poput Crne Gore, Hrvatske, Srbije, Kosova, BiH. Na bazi analize, vidimo jasnu pozitivnu vezu izmedju kolektivizma i korupcije, tj. visok kolektivizam je vezan za visoku korupciju. Ovdje se ne bavimo sa svim uzrocima korupcije, jer je ta patološka pojava uzrokovana mnogim drugim ekonomskim, socijalnim, kulturološkim i psihološkim faktorima, već je ovdje cilj da se jedna kulturološka dimenzija paralelno posmatra sa koruptivnim stanjem u društvu. 

Kao posljedica navedenih relacija, nameće se stav da bez jačanja individualne odgovornosti ne može biti progresa u borbi protiv korupcije. Ekonomski napredak kroz povećanje sloboda moguć je samo ako se korupciji stane na put. Uloga individualne odgovornosti je ključ u rješavanju ovih problema. 

Ovdje definišemo originalni 3 O KONCEPT:

  1. ODGOVORNOST
  2. OVLAŠĆENJE
  3. ORGANIZACIJA.

Samo kroz uspostavu ovog koncepta u praktičnom smislu, odgovornim ljudima koji imaju znanje i sposobnost (moralnu i stručnu) moraju se dati ovlašćenja za borbu protiv korupcije u organizovanom sistemu institucija. Bez primjene ovog koncepta, ne mogu se jačati odgovornosti i riješiti nagomilani problemi koje je korupcija uzrokovala i koje će tek uzrokovati.

Javite šta Vi mislite o ovom problemu.

Prof.dr.Nikola Perović

Gazda

 

Iako generalno nijesam fudbalski navijač, zaista je bilo dirljivo, ali i poučno, gledati kako fudbaleri oplakuju svog voljenog gazdu. “The Boss”, kako su svi tepali Višaju, čuvenom Tajlandjaninu, koji je unio radost i sreću medju hiljade stanovnika Lestera (Velika Britanija). Gazda koga su svi voljeli?! Pomalo čudno, zar ne, makar za naše crnogorske uslove?! Gazde, ili vlasnike, ili umišljene vlastodršce, većina stanovnika Crne Gore radje bi zvalo nečim drugim što počinje sa “G” (grobar, na primjer; više o ekonomskim grobarima Crne Gore u mom davnašnjem tekstu http://www.vijesti.me/forum/ekonomski-grobari-841135). Ali ne, za britanske fudbalere i navijače, riječ “gazda” zvuči gordo, zahvalno, beskonačno! Ljubav prema gazdi, ali istinska, ne iz straha, ona patološka, po kojoj su mnogi stanovnici Crne Gore (bili) prepoznati. Dakle, u pitanju je GAZDA, veliki čovjek, o čijoj su sudbini danima brujali svi svjetski mediji nakon tragične pogibije u šezdesetoj godini.

Zapitajmo se, šta to čini nekog lidera velikim ili “gazdom”? Veliki lider mora da ima “sveto trojstvo”:
1. viziju za sebe i tim (organizaciju, zajednicu) koju vodi,
2. da voli ljude i da
3. ljudi vole njega (nju), kako bi ga (je) slijedili.

Samo kada istinski vjerujete u svoje poslovne zadatke – osjećate strast prema njima, a ne stres, koji se javlja kada Vas besomučno tjeraju da izvršavate ono u šta ne vjerujete. Pravi lider u Vas uliva povjerenje, ne pozicijom straha, već pozicijom vizionara i humaniste.
Zapitajte se, na kraju ovog kratkog osvrta, kakvi su Vaši “lideri”? Da li ih od milošte zovete “gazda” ili iz straha? A možda biste im radije nadjenuli neki drugi nadimak što pocinje na “G”?! Grobar, naravno.

Four Paradoxes of Globalization

Although globalization is primarily an integration process, which brings more benefits compared to costs, it is, however, very often contradictory. That is precisely why it is necessary to define paradoxes of globalization. The mission of this post is to, in addition to the existing three, also draw attention to the fourth, urban paradox. Previous research (Kotler et.al: Marketing 3.0) is based on three paradoxes: economic, political and cultural.

The economic paradox of globalization is based on economic inequality. We are witnessing that the percentage of global wealth in the hands of a minority (millionaires) has increased significantly, while at the same time the middle class has “melted away” in many countries. The second paradox is political. Instead of globalization exclusively promoting democratic values, many countries have economically exploited globalization without paralleling their democratic capacities. China is the best example, but also many other countries in which nationalist and populist movements have been strengthening lately. The third paradox is of a cultural nature and is characterized, on the one hand, by strengthening the global culture (global consumers, global markets, global production), and on the other hand, strengthening local cultures and increasing their diversity.

Finally, the fourth, urban paradox of globalization, brings exclusively the strengthening of large cities and the reduction of the significance of small communities. The inhabitants of the global mega centers are by their lifestyles much closer to residents of similar foreign cities than to their own compatriots from the same country. The pressure on large cities and their infrastructure is increasing, while the smaller ones are largely diminishing, which makes long-term investments in their infrastructure economically unprofitable. New regional development policies must be based on this urban paradox. This is a major challenge for both developed and developing countries.

4 paradoksa globalizacije

Iako je globalizacija prvenstveno proces integracije, što donosi više benefita u odnosu na troškove, ona je ipak vrlo često kontradiktorna. Upravo zato je neophodno definisati paradokse globalizacije. Misija ovog teksta jeste da, pored postojeća tri, zaokupi pažnju i na četvrti, urbani paradoks. Dosadašnja istraživanja (Kotler et.al: Marketing 3.0) baziraju se na tri paradoksa: ekonomskom, političkom i kulturnom.

Ekonomski paradoks globalizacije se zasniva na ekonomskoj nejednakosti. Svjedoci smo da se procenat globalnog bogatstva u rukama manjine (milionera) značajno povećao, a da se istovremeno srednja klasa u mnogim zemljama “istopila”. Drugi paradoks je političke prirode. Umjesto da globalizacija isključivo promoviše demokratske vrijednosti, mnoge zemlje su ekonomski iskoristile globalizaciju, a da nijesu paralelno ojačale demokratske kapacitete. Kina je najbolji primjer, ali takođe i mnoge druge zemlje u kojima u poslednje vrijeme jačaju nacionalistički i populistički pokreti. Treći paradoks je kulturne prirode i karakteriše se, sa jedne strane jačanjem globalne kulture (globalni potrošači, globalna tržišta, globalna proizvodnja), a sa druge strane, jačanjem lokalnih kultura i veće promocije njihovih različitosti.

Konačno, četvrti, urbani paradoks globalizacije, donosi isključivo snaženje velikih gradova i smanjenje značaja malih sredina. Stanovnicima globalnih mega centara su po životnim stilovima mnogo bliži žitelji iz sličnih gradova nego njihovi sunarodnici iz iste države. Povećava se pritisak na velike gradove i njihove infrastrukture, dok se manji uglavnom iseljavaju, čime se dugoročna ulaganja u njihove infrastrukture čine ekonomski neisplativim. Nove politike regionalnog razvoja moraju se bazirati na ovom paradoksu. To je veliki izazov kako za razvijene, tako i za zemlje u razvoju.

Novi talas

Ovdje ću objasniti stanje velikog vakuma u ekonomskim politikama, što je nastao krahom politike ekonomskog “neoliberalizma” (koji je na Balkanu, posebno u crnogorskom scenariju, postojao samo deklarativno), kao neodrživim rješenjem, a koji se manifestuje “rascjepom” između starog i novog vremena i neophodnošću izgradnje nove paradigme ekonomskog razvoja. Neoliberalni koncept ekonomskog razvoja, kao dominantna paradigma od devedesetih svih balkanskih zemalja, iako baziran na klasičnoj ekonomiji slobodnog tržišta, nikada nije proizveo slobodu u ekonomskim odnosima, već suprotno, perverznim shvatanjem gramzivosti privatizacija, oslobođenim ikakvih moralnih načela (očigledno su Smitovi “đaci” preskočili za njega najvažniju knjigu ovog autora u kojoj se upravo piše o moralu “Teorija moralnih osjećanja”) stvorio je pustoš u privredi, institucije pod kontrolom organizovanog kriminala, talase nezaposlenosti i opšteg povećanja socijalno-patoloških stanja (https://socialpathology.net). Umjesto slobodnog tržišta i savršene konkurencije (iako je to u globalnom okruženju samo ideal), stvorene su polu-privatne države, u kojima se na bazi klijentelističkih odnosa, upravlja svim stubovima vlasti (izvršni, zakonodavni i sudski) (ne)savremenih država. U pojednim slučajevima, stvorene su diktature poput crnogorske, gdje jedan čovjek sa svojim interesno povezanim licima kontroliše većinu segmenata društva, ne samo ekonomske tokove. Dakle, onima kojima su usta bila puna slobodnog tržišta za sve, postali su glavni paraziti na državnom bužetu, kao i glavni izrabljivači sloboda svih drugih koji ne pripadaju (svjesno ili nesvjesno) njihovim klanovima. 

             Jedan od osnovnih razloga neuspjeha svih ekonomskih politika leži u njihovom neskladu sa kulturnim okruženjem (https://socialpathology.net/about). U društvima u kojima je usađena nesloboda kroz visok nivo kulturne dimenzije distanca moći, gdje se tolerišu svakakva nepočinstva ljudi na vrhu (samo zato jer su tamo), svaka, čak i iskrena i poštena inicijativa (koja to u glavama “neoliberala” na vlasti nikada nije ni postojala) ne bi dala rezultate bez simultane promjene kulture. Takođe, u društvima koja su suštinski kolektivistička, a manje individualistička, i gdje još uvijek vladaju “zakoni palanke”, svaka pozitivna politika bazirana na slobodama i odgovornostima pojedinaca, nalaziće na otpor mnogih koji ne žele da žive od svog rada. S druge strane, društva u kojima su usađene pogrešne vrijednosti da se “sve može kupiti novcem” nijesu pogodno tlo za jednostavnu primjenu načela slobodnog tržišta u takvim državama, jer njima upravljaju oni lišeni svih moralnih načela. Kulture u našem regionu su suprotne onima u kojima su nastajale klasične ekonomske teorije, a koje se karakterišu upravo drugačijim kulturnim dimenzijama (visok nivi individualizma, niži nivo distance moći, veći stepen preuzimanja rizika što je ključno za inovacije i preduzetništvo), pa samim tim “copy and paste” rješenja koja su predlagana iz svjetskih centara moći, a izvršavana od strane domaćih vazala, nijesu donijeli očekivan ekonomski razvoj. Potvrda ovog stava se može naći u svim zemljama gdje ekonomska politika nije usklađena sa kulturnim okruženjem, ne samo u našem regionu, već i u pojedinim zemljama Istočne Evrope, Rusiji, kao i u mnogim zemljama Južne Amerike.

       Iako globalizacija, kao proces ekonomske i društvene integracije, teoretski ima više prednosti (slobodna trgovina, povećanje raspoloživosti roba, niže cijene, veći kvalitet, transfer tehnologija i povećanje investicija), ona je u praksi iznjedrila i mnoge nedostatke (trgovinski deficiti za zemlje gubitnice, socijalno-kulturno-ekološko devastiranje prostora, povećenje gapa između bogatih i siromašnih usljed veće ekonomske nejednakosti, sporijeg rasta plata i nestajanja srednje klase, jačanje populističkih pokreta usljed povećanja informativne asimetričnosti i poplave lažnih vijesti kroz ugrožavanje internet privatnosti). Upravo je na nacionalnim vladama, kao i jakom građanstvu i institucijama, da kreiraju set koordinisanih politika kojima će maksimizirati prednosti, a minimizirati nedostatke koje dolaze od procesa globalizacije. Takođe je na njima da shvate da je na sceni ne samo re-globalizacija, koja se manifestuje reformom globalnih ekonomskih institucija (Svjetska trgovinska organizacija, Ujedinjene nacije, Svjetska banka i sl.) i potpisivanjem novih bilateralnih i multilateralnih trgovinskih i bezbjednosnih sporazuma, već i značajno pregrupisavanje postojećih sporazuma (NAFTA, TPP, NATO, Evropska unija) usljed sve veće multilateralnosti svijeta kroz jačanje drugih svjetskih sila osim SAD-a, kako u ekonomskom, tako i u političko-bezbjednosnom pogledu (zemlje BRIK-a, posebno Kina, kroz Novi put svile koji je svojevrsna “kineizacija” svijeta, Rusija, kroz povećanu ulogu na Bliskom Istoku, kao i Indija u skoroj budućnosti; reforma Komonvelta usljed BREXIT-a, tj. odlaska Velike Britanije iz EU, ali nikako sa svjetske ekonomsko-političke scene). 

               Mantra slobodne trgovine u savremenim uslovima mora da propagira takođe i pravičnu trgovinu (kojoj je slobodna trgovima preduslov, kao što navode istraživanja Jejl univerziteta), kao i postulate održivog razvoja, koji se zasnivaju na koordinisanju interesa korporativnog profita kroz socijalne i ekološke benefite, od kojih vajde imaju cijela društva, a ne samo izolovani pojedinci. “Neoliberalni” ekonomski model (tj.onakav kakav je izrastao u  našim društvima gdje je homo neoliberalis depolitizovanjem otvorio prostor za povećanje nesloboda i javljanje totalitarnih tendencija, forsiranje pri(h)vatizacija, povećanje socijalne fragmentacije, stvaranje oligopola i diktatura, kao i protekcionizma za povlašćene) treba da nestane sa scene, zbog svih gore navedenih razloga. Mješoviti model, gdje će se definisati jaka država (a ne privatna ili partijska kao u Crnoj Gori) sa nezavisnim institucijama u kojima će raditi stručni (a ne podobni) za nadzor tržišta kroz eliminisanje svih barijera i jačanje socijalnog progresa (suprotnost kvazi demokratiji i partitokratiji), koji mora imati primat u budućnosti. Ekonomske politike treba da optimiziraju vrijednosti (a ne maksimiziraju za jednu grupu, kao do sada) za sve stejkholdere u društvu kroz traženi kompromis između profita, socijalnog kapitala i životne sredine. Moguća rješenja u praksi treba da predstavljaju hibridni modeli bazirani na neokejnzijanizmu, koji propagira redovnu a ne sporadičnu ulogu države u ekonomiji (čuveni predstavnik ovog pravca je nobelovac Štiglic), kao i na liberalnom paternalizmu, što forsira savremenu ekonomiju ponašanja (behavioural economics), kojoj naginju ekonomski nobelovci Thaler, Akerlof, Fogel, Ostrom i Kahneman. Više nego ikada ranije potrebna je inter-disciplinarna saradnja među ekonomistima, politikolozima i sociolozima, kako bi se sanirali mnogobrojni problemi i socio-patološka stanja, te osigurala budućnost i progres društva. 

Pijavice

 

Da li biste voljeli da se liječite metodama iz sedamnaestog ili osamnaestog vijeka? Vjerovatno ne. Da li biste voljeli da Vam se ekonomska dobrobit zasniva na tekovinama ove epohe? E, pa upravo živite u njoj.

Davno je rečeno da se greškama ljekara uništava jedan život, a greškama ekonomista generacije. Ako su Vam još ti ekonomisti pripadnici grupacije nikakvih studenata (čitaj: prosjeka ocjena ispod 7, a po predanjima “nikada ne bi ni završili fakultet da nije bilo nekih dobrih dama iz studentske službe i gurua koje su slijedili”), zaista Vam je sumorna država.

Da budem vrlo konkretan, nijedna nauka se ne smije isključivo zasnivati na prošlim otkrićima. Ako nije “updejtovana”, onda nije ni nauka. Upravo se u Crnoj Gori svaka “šuša” bavi ekonomijom, jer je vladajuća struktura i dalje pod mantrom filozofa iz osamnaestog vijeka pod imenom Adam Smith (1723-1790). Da budemo vrlo jasni, ja vrlo poštujem navedenog filozofa i “oca” klasicne ekonomije, ali ni on sam ne bi mogao da sanja da će se gotovo 250 godina posle njegove smrti neka država (doduse samo deklarativno) rukovoditi postulatima u koje je i sam često sumnjao (njegova dva najpoznatija djela “The Wealth of Nations” i “The Theory of Moral Sentiments” imaju suprostavljene stavove). Posebno, ako u toj državi ne vlada sloboda i informativna simetričnost. Dakle, filozof u čije se vrijeme liječilo pijavicama “vlada” istim metodama. Zaista, da li su ljudi u Crnoj Gori tako naivni?! Mnogi jesu, ali mnogi nijesu. Ovi drugi višegodišnjim manipulacijama, ali prvenstveno metodama ucjene i sijanja straha vladaju korišćenjem ove metode koja se sazniva na tzv. “slobodi tržišta” (a suštinski u crnogorskom scenariju klijentelističkim odnosima u kojima se vezama rukovodi, a koji veze nemaju sa slobodom) i totalnim nipodoštavanjem humane strane učesnika u prometu, kako na strani ponude, tako i na strani tražnje. Ljudi vrlo često nijesu racionalni, već su vođeni emocijama, pa se upravo na tome zasniva savremena bihevioristička ekonomija, čiji je ugledni predstavnik iz Sjedinjenih Američkih Država profesor Richard Thaler, upravo prošle godine dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju. No, crnogorska “elita” ekonomista, a suštinski plejada poltrona i manipulatora predvođenih rastočkim diktatorom i njegovim guruima, kao da je “gluva i slijepa” na novosti na kojima se bazira savremena ekonomska misao. Za njih su i postulati savremenog održivog razvoja samo slovo na papiru. Kao profesor strateškog marketinga na prestižnom univerzitetu u Dubaiju mogu dokazati koliko je dug put od definisanje strateških planova do uspješne implementacije istih. Posebno na ovom drugom polju Crna Gora je miljama izgubljena.

Principi holističkog marketinga (prof. Kotler, Marketing 3.0), kao uostalom i savremena ekonomska nauka, baziraju se na povezanostima interesa čovjeka, društvene zajednice i ekološkog okruženja. Zato se danas u svijetu puno govori o environmental finance, zelenom marketingu, održivom razvoju. Crna Gora puno kaska za svijetom i u ovoj oblasti, a vrlo brzo ćete i sami vidjeti usporavanje rasta društvenog proizvoda, čim presuše poslovi “puta od niđe do niđe” od kojih je najviše imala koristi privatna firma pod kontrolom vlasnika ove države. Zar zaista mislite da je Adam Smith želio da bude povezivan sa pijavicama i u XXI vijeku?!