Blog

Gladna nacija

Prosječan stanovnik Crne Gore je gladan u svemu. To važi podjednako i za one koji se smatraju Crnogorcima, Srbima, Albancima, Hrvatima, Bošnjacima, Muslimanima, Jevrejima ili pripadaju nekoj drugoj etničkoj grupi koja naseljava ove prostore. Ili se prosto smatraju običnim ljudima sa običnim potrebama. Pođimo redom. Prvo ćemo definisati potrebe, a potom uvidjeti njihovo sadašnje stanje u Crnoj Gori. Po Maslovljevoj hijerarhiji potreba (Abraham Maslow, 1943), postoji pet nivoa: fiziološke potrebe, sigurnosne potrebe, potrebe za pripadanjem, statusne i potrebe samoostvarenja. Kako idemo ka većim nivoima potreba, savladavanje nižih se smatra pretpostavkom psihološkog zdravlja. Kakvo je stanje u Crnoj Gori?

Fiziološke potrebe se prije svega odnose na kvalitet ishrane, gdje smo svjedoci da u Crnoj Gori mnogima fali kvalitetne hrane, da je voda za piće često zagađena, da je mnogima disanje čistog vazduha onemogućeno, da se na tržištu favorizuju uvoznički lobiji koji često zatrpavaju rafove proizvodima nedovoljnog ili neprovjerenog kvaliteta. Veliki globalni proizvođači tržište našeg regiona smatraju zemljama “trećeg svijeta”, što znači da se inferiorne verzije globalnih brendova guraju našim potrošačima, koji toga uglavnom nijesu ni svjesni. Skoro je u zemljama Istočne i Centralne Evrope u vezi prodaje proizvoda drugačijeg sastava, ali pod istim brendom, izbio niz skandala u koje su se umiješali i najveći organi Evropske unije. Ako ljudi nemaju za hranu, odjeću, ili da plate osnovne komunalije, tada se njihovo psihičko zdravlje, a ne samo fizičko, značajno urušava.

Kada su u pitanju sigurnosne potrebe, činjenica je da se redovno govori i piše o provalama, ubistvima, povećanom kriminalu, lošim zdravstvenim uslugama i lošim uslovima zapošljavanja, tako da ni na ovom nivou u Crnoj Gori ne možemo govoriti o uspješno zadovoljenim potrebama. Ako ovdje dodamo veliku zavisnost formalne vlasti od raznih kriminalnih klanova koji su stvorili svojevrsnu hobotnicu što kontroliše sve crnogorske institucije, onda je slika još nepovoljnija.

Socijalne potrebe ili potrebe za pripadanjem postaju sve teže u društvu u kojem su fiziološke i sigurnosne potrebe za mnoge stanovnike luksuz. Loša kulturna infrastruktura, malo miješanje stanovništva sa razvijenim svijetom, činjenica da su putovanja u napredne zemlje mnogima nepoznanica, kao i forsiranje primitivnih rijaliti medijskih programa, utiču da se mnogi pojedinci, ali i porodice, osjećaju “izgubljenim” u prostoru i vremenu.

Statusne potrebe ili potrebe za poštovanjem od strane drugih ljudi se jako teško zadovoljavaju u društvu u kojem se kao “role” modeli umjesto uspješnih naučnika, umjetnika, inženjera, ljekara, sportista ili profesionalaca raznih struka, nameću kriminalci, krimi-političari i starlete. O kakvom poštovanju u takvom društvu možemo govoriti ?!

Konačno, potrebe za samoostvarenjem su suštinske za svakog čovjeka ili njenu/njegovu sreću. Svaki pojedinac jedini sam-a može da definiše sopstvenu sreću, i postoji beskonačan broj načina da se ona dosegne, ako je isti dovoljno hrabar (“Pregaocu i Bog daje mahove”, Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac). No, put ka sopstvenoj sreći često biva praćen nerazumijevanjem samih sebe usljed nametnutih kulturnih vrijednosti, koji su često kočnica personalnog, ali i ukupnog društvenog napretka.

Na kraju konstatacija: nije sramota biti gladan, ali jeste sramota manipulisanje gladnima kako bi ostali u “status kvo” dugoročnom vakumu, čime se zadnjih 30 godina sramno služi DrPS pozicija i njena korisna “opozicija”. U pamet se, Crnogorci, dosta ste gladovali!

Grupno “razmišljanje”

Često razmišljam da li je crnogorska kultura, koju možemo izjednačiti sa vrijednostima, ponašanjem i mentalitetom naših ljudi, povezana sa zaostajanjem u svakom pogledu: ekonomskom, političkom, socijalnom, ekološkom. Zaista je postala sramota na međunarodnim skupovima nekom reći da crnogorski državljani nikada u dosadašnjoj istoriji nijesu demokratskim putem smijenili svoju vlast. Postavlja se pitanje: da li je Crna Gora društvo “ameba”?

Psihološke teorije su imale veliki uticaj na upravljačke odluke, kojima se dugo godina bavim teorijski i praktično. Teorija grupnog razmišljanja (group thinking) o kojoj svakog semestra predajem studentima u okviru predmeta cross-cultural relationship management (upravljanje medjukulturnim odnosima) upoznaje nas sa negativnim posljedicama nedostatka individualnog promišljanja. Suočeni sa konformitetom (lijenošću) pripadanja određenoj grupi (naciji, organizaciji, preduzeću, partiji i sl.) pojedinci metodom “kud svi Turci, tu i mali Mujo” podržavaju odluke većine, ne shvatajući da se na taj način ponašaju poput gorepomenutih ameba. Zvuči poznato, zar ne?

Suština dobrog upravljanja jeste kako iskoristiti različitosti svakog individualca u timu, i kako na najbolji način svačije prednosti upregnuti za dobrobit zajednice. S druge strane, suština manipulativnog upravljanja, kojim se najčešće služi crnogorska vlast od devedesetih prošlog vijeka, jeste da se potenciraju slabosti kroz mehanizme ucjena, straha i prijetnji. Rezultat ovakvog upravljanja se ogleda u opštem padu inovativnosti i produktivnosti, a u opštem rastu siromaštva i ekonomske nejednakosti. Prednosti tzv. participativnog liderstva se zasnivaju na uključivanju svih članova jednog tima ili zajednice u procesu širenja ideja, koje su osnov za unpređenje svih procesa, uključujući društvene i ekonomske. Pametni rukovodioci rade na spriječavanju širenja grupnog “razmišljanja” koje se svodi na puko izvršavanje naredbi iz centrale bez kritičkog osvrta na posljedice pogrešnih odluka na lokalnom i državnom nivou, a koje plaćaju sadašnje, a plaćaće buduće generacije. Upravljanje različitostima znači davanje šanse svima, a ne selektivni i štetni prijem u državne i (polu)privatne organizacije identičnih ameba odanih liku i djelu rastočkog diktatora. Pogubnost drugog “modela” uticala je na pad životnog standarda i rast kriminaliteta, koji se, prema podacima Svjetske banke, ogleda činjenicom da je Crna Gora evropski lider po broju ubistava (tri puta više od prosjeka u Evropskoj Uniji na 100 hiljada stanovnika).

Uz konstataciju da se mnogi stavovi iskazani ovdje mogu primjeniti i na druge zemlje našeg regiona, jer nas “krasi” kulturna sličnost “ljubljenja lanaca” postavljenih od strane retrogradnih   diktatora, pozvao bih na evoluciju u promjeni svijesti. Ne plašite se da iskažete svoje mišljenje, ukoliko sopstvenim integritetom stojite iza njega. Oni koji vas sada osuđuju, samo se ponašaju u skladu sa načelima kulturnog “stada” kojem trenutno pripadaju, i nikako nijesu razlog da nastavite sa “klimanjem glave”, koje vas decenijama osiromašuje u fizičkom i mentalnom pogledu.

Ekonomski grobari

Punih 27 godina traje rušilački pohod crnogorskih vlastodržaca, bezdušno pomognutih od strane mnogobrojne naivne i prestrašene gomile, koja ni dan danas ne shvata da država postoji zbog naroda, a ne obratno.

Naknadno ću se fokusirati na gomilu naivnih, a sada ću usmjeriti Vašu pažnju na malobrojniju gomilu bezobraznih ekonomskih grobara Crne Gore.

Samozvani gurui bez ijednog pozitivnog upravljačkog rezultata, uništivači državne imovine, paraziti na državnim jaslama (a deklarativno liberali), i dalje besomučno foliraju ovaj nesretni narod, bahato se bogateći na njegovoj grbači.

Ekonomski grobari čija imena neću pominjati, jer to ne zaslužuju, a kojima smo svakodnevno okruženi, i dalje uporno drže svoje “lopate” kojima  bahato zatrpavaju ovo malo što još nije uništeno od crnogorske privrede. To su oni isti koji su tvrdili da nama ne treba primarni ili sekundarni sektor, da je proizvodnja izlišna i da ćemo svi dobro živjeti od usluga (ne znajući važnost pravilnog regionalnog razvoja i komplementarnosti undustrija); to su oni isti koji su govorili da je ulaganje u privatizacione fondove najbolja lukrativna odluka za budućnost (vidjeli smo kako su bili “u pravu” i gdje su sada ti fondovi), oni koji su govorili da ne smijemo mijenjati Beograd Briselom, pa su čas za EU, čas protiv nje, a sve u skladu sa fondovima koje dobijaju sumnjivim tenderima sa namještenim ishodima i prevarantskim partnerima sa kojima su izvršili divlje (a deklarativno strateške) pri(h)vatizacije.

To su oni isti koji su donosili pravila za koja su očekivali primjenu kod svih osim kod njih samih; to su oni isti koji su se “zalagali” za minimalnu državu, a maksimalno je punili prekobrojnim javnim činovnicima kao nagradu za njihovo ćutanje i nečinjenje. To su oni isti generalisti opšte prakse sa vojskom površnika i neznalica spremnih da se uhvate u koštac sa svim (a pogotovo sa onim u što se najmanje razumiju), a koji i dan danas, poslije cijelih 27 godina, truju ovaj nesretni narod. No, njihov motiv je jasan: mogu jedino opstati sisajući krv donora (čitaj naroda) i za drugu “rabotu” u svojoj karijeri nijesu znali.

Dakle, oni su racionalni. Bahati, ali racionalni.

Ali, zašto ovaj narod još nije pročitao ekonomske grobare i zašto ne preuzme svoj život u svoje ruke? Kada će biti dobar momenat za osvješćenje? Tek onda kada se princip lične (a ne kolektivne) odgovornosti primijeni u Crnoj Gori, kada se procesuiraju na pravno valjan način (a ne klijentelističkim “procedurama”) svi oni koji su otimali, i kada se princip profesionalnog integriteta (a ne “dža-bu ekonomija”) vrati u naše redove.

Pokazao je ovaj narod da je sklon samodestrukciji, pokazao je i svakodnevno pokazuje da se plaši, pokazao je kako se junači sa slabijima (sve suprotno tradicionalnom vjerovanju u čojstvo), pokazao je da ima kolektivnu amneziju za mnogobrojne greške i zločine koje je napravljeni u bliskoj prošlosti, pokazao je mnogo čega osim građanske hrabrosti i odlučnosti. Kada će kucnuti taj čas, kada će pokazati svoju potrebu za pravom i pravdom? Tek kad se iskaže potreba za boljitkom, akcija može uslijediti.

Demokratska, naravno, jer je dosta bilo kopanja od strane crnogorskih ekonomskih grobara. Odgovornost je Vaša, kao i budućnost!

Bezglava vlast

 

Požari bez brzog gašenja, vodovodi bez redovnog vodosnabdijevanja, država bez odgovorne vlasti! Šta to bješe? Crna Gora, po difoultu, što bi rekli “stari Crnogorci”. Šalu na stranu, ovog ljeta crnogorska vlast je pokazala da baš ništa ne funkcioniše kako treba.

Pođimo redom, šta to čini državnu vlast jedne suverene zemlje? Tri njena stuba: izvršna, zakonodavna i sudska vlast. Vlada pacera, tako bih nazvao aktuelnu crnogorsku vladu, gdje praktično svaki resor vode nestručni ljudi. Pitate se: zašto? Da li u DrPS-u ima preostalih stručnih ljudi (a da već nijesu uhapšeni ili im se isto priprema)? Vjerujem da ipak ima, ali i oni shvataju da je njihov rastočki diktator, potrošen i bijesan, u silaznoj putanji. Zašto bi se ozbiljan muškarac ili žena pridružili timu luzera? Zbog toga ministarstva vode predstavnici treće ili četvrte lige lojalista (partijskih vojnika).

Skupština, kao najviši zakonodavni organ u jednoj zemlji, u crnogorskom aktuelnom scenariju više liči na pokretnu traku štetnih zakona, gdje niko ne pita, a svi potvrđuju. Rastočkom diktatoru bi se više isplatilo da je angažovao jo-jo lutke, one makar ne traže da im se plaćaju doprinosi (mada to njemu ništa ne znači jer je poznat kao 0 premijer jer je uplatio ukupno 0 eura poreza do sada). Pogledajte npr. nikšićku lokalnu vlast izabranu na suštinski jednopartijskim izborima. Pobogu, u XXI vijeku u Evropi birati vlast bez konkurencije na izborima?! Pitam se da li je Crna Gora postala dio Sjeverne Koreje, a da njeni građani nijesu prethodno obaviješteni o “transferu vijeka” između Evrope i Azije?

Sudska vlast, gdje se za ubistvo djece dobija manje zatvora nego za sitnu krađu, da li se zaista može smatrati uspravnim stubom jedne države? Ili se prije može nazvati palanačkim guvnom gdje “kadija te tuži, kadija te sudi” (narodna poslovica).

Mogu zaključiti da je aktuelna crnogorska državna vlast potonula. Da li će izroniti zavisi od ozbiljnosti opozicije u njihovom obračunu sa internim DrPS-ovcima. Da li ih umiju prepoznati, ili će ih, kao do sada, prodavci magle i perja prerušeni u opozicionare, praviti ovcama? I ne samo njih, već sve njihove birače i simpatizere. U pamet se Crnogorci i Crnogorke!

Suština je u smjenljivosti

 

Drage moje Crnogorke, Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Muslimani, Albanci, Hrvati i svi drugi koji imate pravo glasa na predstojećim izborima u Crnoj Gori, pozdravljam vas hiljadama kilometara daleko. Iz daljine sve je jasnije, zar ne? Poručujem vam da poštujemo naše različitosti, ali razumimo sličnosti koje bi trebalo da konačno stave Crnu Goru na mapu civilizacije. Pogledajte istini u oči: crnogorski birači nikada u istoriji nijesu smijenili svoju vlast!!! Ista je uvijek bila nametana ili održavana iz straha. Jeste li svjesni toga? Ako nijeste, vi spavate godinama! Molim vas da razumijete sopstvenu odgovornost za takvu poraznu sliku koju Crna Gora ostavlja u svijetu. Crnogorski birači su godinama dozvoljavali da amateri i poluprofesionalci, koji ne znaju (ili manipulišu javnost da  ne znaju) razliku izmedju javnog i privatnog interesa, ugroze budućnost svih njenih gradjana. Zar konačno nije došlo vrijeme da shvatite da vlast postoji zbog naroda, a ne obratno, a da smjenljivost vlasti, kao društveni proces savremenih civilizacija, mora postati za sva vremena utemeljen u glavama svih?!

Da li od vaših automehaničara, ljekara, vaspitačica, učitelja, profesora, inženjera, knjigovodja, frizera, šminkera, tražite profesionalnost i zaštitu vaših interesa? Pretpostavljam da je odgovor pozitivan. Zašto isti princip ne primjenjujete kada glasate? Neko će reći da ne može iz straha. To je opravdano kada bismo dali pravo glasa na izborima djeci, ali da li je to razlog koji jedna odrasla osoba, svjesno ili podsvjesno, može da usvoji bez skupog kajanja, ali i lične odgovornosti? Apsolutno ne. Glasajte slobodno, a svakog ko vrši pritisak na vas da podržite odnenarodjenu crnogorsku vlast, prijavite, a sudovi će, ako ikada budu do kraja profesionalni, iste počinioce krivično goniti. Vi nemate čega da se plašite, a oni koji ovih dana plaše svoje zaposlene ili komšije da moraju podržati kriminalnu vlast, itekako treba da strahuju za sebe, čim profesionalci dodju na vlast. A doći će. Možda ne ovaj put, ali ako usvojite princip smjenjljivosti vlasti, sigurno će doći. Ne brinute za to. Budućnost je u vašim rukama, ako shvatate ličnu odgovornost. Ako je ne shvatate, tada zaista ne biste trebali ni da izlazite na izbore.

Dozvolite mi na kraju da budem malo ličan. Oni koji me površno poznaju možda će reći da je lako meni da ovako slobodno pričam kada radim kao univerzitetski profesor i živim u inostranstvu. Oni koji me znaju od ranije znaju da sam ja ovako uvijek pričao i pisao i da sam uvijek argumentovano kritikovao, posebno zloupotrebe državne imovine. To znaju i u najvećim organima ove privatne države, u njihovim poluprivatnim ministarstvima i mrežama sumnjivih interesa. Nikada nijesam žalio zbog svojih slobodnih riječi, jer sam uvijek više dobijao nego što sam gubio zbog njih.

Drage moje, dragi moji, budite svjesni svojih prava i odgovornosti. Smijenite ovu vlast i svaku sljedeću koja sebe stavi iznad vas. To je suština svake političke priče!

Dr Nikola Perović

Kultura argumentacije

 

Moja prva lekcija na početku radnog iskustva u jednoj poznatoj američkoj firmi je bila da moram razumijeti da je kulturno kritikovati u toku mnogobrojnih sastanaka samo kada imam bolje rješenje i ako imam argumente za kritiku. Bješe to dobra lekcija još 2005.godine. Kako kod nas “stoje stvari” u 2014?

Argumentacija (lat. argumentatio) jeste vještina dokazivanja, način pravilnog obrazlaganja, kao i zaključivanje na bazi prezentiranih elemenata. S druge strane, kultura je vrlo širok pojam. Podrazumijeva skup zajedničkih stavova, vrijednosti i uvjerenja, koji su uobičajeni u jednom društvu, instituciji ili organizaciji (ovo poslednje se odnosi na korporativnu kulturu, o kojoj vrijedi detaljnije pisati, ali neki drugi put). Kultura se ne mijenja često, iako je i ona podložna spontanim promjenama, pa možemo govoriti i o evoluciji kulture. No, ovdje neću pisati o kulturi u njenom integralnom smislu već u parcijalnom, tj. o ulozi kulture u argumentaciji, kao nasušnoj potrebi svakog oblika komunikacije, kako one na ličnom, tako i na poslovnom ili društvenom planu. Kada kažemo kultura, kulturan (kulturna), obično mislimo na pristojan (pristojna), lijepo vaspitan (vaspitana), elokventan (elokventna) i sl. Jedna od lijepih karakteristika kulturne osobe jeste da bude dobronamjerna, posebno kada se ne slaže sa nekim, da sa malo riječi (princip efikasnosti) ukaže na suštinu problema (princip efektivnosti) i da ponudi alternativno rješenje. Kritikovati bez argumenata i alternative jeste vrlo nekulturno, a opet svakodnevno se u našem neposrednom društvenom okruženju “upražnjava”. Pitajmo se koliko često nekog napadamo, a da uopšte ne pominjemo “ša je neko rekao”, već se samo zaustavljamo na nivou “ko je rekao”. Da li je to kulturno ili primitivno? Da li se argumentacija može povezati sa našim okruzenjem, ili bar njegovim najvećim dijelom? Ako znamo da su ovi prostori bili “leglo” jednoumlja, onda možda možemo “kriviti” našu tradiciju što nam nije u amanet ostavila kulturno debatovanje. “Stari mozgovi” se teško mogu promijeniti ali mladi (i mladi u duši) se trebaju učiti debatama i argumentovanim kritikama uz nudjenje alternative. Posebno u poslovnoj komunikaciji, suština je u tzv. BATNA (Best Alternative To Negotiated Agreement), tj. uvijek je neophodno imati u vidu najbolju alternativu, ako ona o kojoj pregovaramo ne uspije. Važno je uvijek imati sekundarno rješenje i razumjeti koje su njegove prednosti i nedostaci u odnosu na ono o kojem razgovaramo. Vrlo je poželjno u našim obrazovnim sistemima razvijati debatne klubove, još od osnovne škole, kako bismo dobili kulturne pojedince koji znaju zašto se zalažu i da umiju pravilno da obrazlože svoje prijedloge. Bez kulturne prezentacije nema ni svrsishodnih promjena, koje su nužne u procesu razvoja, kako na ličnom, tako i na poslovnom i društvenom planu.

Svojevrsni “fenomen” internet globalizacije jesu kritičari koji imaju potrebu da kritikuju na osnovu naslova teksta, a da prethodno isti nijesu ni pročitali. Još su “gori” oni koji prvo “bacaju kamen” jer im se ne sviđa autor, a “ispod nivoa” im je da detaljno pročitaju ili ne daj Bože nešto razumiju. Kod nas su ti “najpametniji”, “sve znaju” bez čitanja. Divota jedna, “instant intelektualci”.

Samo argumentovana kritika jeste dobronamjerna i učinkovita. Sve ostalo je prašina. Da li je prašina kulturna?

Izvoz

 

Kako povećati izvoz i kome? Mnogi ovih dana pričaju o tome da je neophodno za crnogorsku ekonomiju da ima rast izvoza. Kao neko ko se godinama bavi povećanjem spoljnotrgovinske razmjene, kako na praktičnom, tako i na teoretskom nivou, mislim da je  važno da se pozabavim ovom temom. Da bismo mogli da izvozimo, prvo trebamo da proizvodimo. Zvuči logično, zar ne? No, da li Crna Gora ima dovoljan broj proizvoda i usluga koji posjeduju konkurentske prednosti za globalnu tržišnu utakmicu? Odgovorno tvrdim da nemamo. Da li je pogrešan razvoj našeg ekonomskog sistema velikim dijelom odgovoran? Itekako jeste, posebno praznim pričama da cijela Crna Gora može isključivo živjeti od tercijernog sektora. Kao Nikšićanin svjedok sam poraznosti takve pogrešne ideologije. Niko nije smio dozvoliti da se već izgrađeni privredni i industrijski kapaciteti proćeradaju pogrešnim izborom partnera, tj. kupaca bivših društvenih preduzeća. Umjesto da se isključivo vodimo logikom strateških privatizacija, mi smo poklekli pod pritiscima tzv. finansijskih investitora, koji nikada nemaju motiv razvoja, već isključivo brze preprodaje. Nijesmo smjeli tako da proćerdamo društvena i prirodna bogatstva, koja su po svojoj ekonomskoj logici rijetka. Dakle, osnovna supstanca za izvoz-dobri proizvodi nije sačuvana. Stoga, neophodno je stvoriti ambijent koji će privući nove investicije u proizvodnju, poštujući svjetski priznate kriterijume zaštite životne sredine. Bez proizvodnje nema konkurentske prednosti kontinentalnog dijela Crne Gore, a takođe ni održivosti primorskog dijela, koje bi logično trebalo da se naslanja na tradicionalne prozvode iz Crne Gore, kako bismo ispoštovali visoke kriterijume geografskog porijekla, koje je itekako važno za održivost turizma. O tome svjedoče sve etablirane turističke destinacije svijeta, jer je tzv.prošireni proizvod osnova turističkog menadžmenta. Pored proizvoda, neophodno je imati dobre ljude (kadrove), prave partnere (kanale prodaje), optimalne cijene (koje u prvoj fazi moraju biti niže, jer smo mi relativno nepoznata destinacija), kreativnu promociju, maštovito pakovanje, pravilno pozicioniranje na mjestu prodaje, a ispred svega pametno planiranje. Crna Gora ni dan danas, za razliku od zemalja regiona, a da ne pominjem EU, nema strategiju izvozne promocije! Imidž Crne Gore, koji najčešće ne postoji u globalnom smislu, nije u stalnom fokusu države, već je prepušten parcijalnim naporima pojedinačnih ekonomskih subjekata. To je velika greška, jer je potrebno planirati na duge staze. Proizvođači sa kojima se mi takmičimo dolaze iz zemalja koje imaju dugovorčne planove stimulisanja nacionalnih proizvoda. Npr. Australija je imala tridesetodogodišnju strategiju stimulisanja vinskog sektora, slična je situacija i sa drugim zemljama, poput Čilea, Francuske, Bugarske i sl. Važno je istaći da je ulaganje u imidž Crne Gore interes ne jedne, već svake vlade, jer od pozitivnog imidža imaće koristi svi: i naši proizvođači i naši potrošači, tj. turisti ili oni koji naše prozvode budu kupovali u domicilnim destinacijama. Činjenica je da smo na svakom polju relativno tanki. Bez sagledavanja istine u oči, neće biti napredka. Pored oporavka proizvodnje, naš relativno rigidan sistem tržišta rada neosporno će povećavati troškove, koji će smanjivati našu konkurentsku prednost. Na polju kadrova je posebno važno raditi, a bez umrežavanja obrazovnih institucija i privrednih društava, neće biti kvalitetnih stručnjaka.

Partneri u inostranstvu, oličeni u uvoznicima, distributerima i agentima, moraju posebno biti stimulisani, jer su oni pravi preduzetnici koji snose veliki rizik u poslu sa proizvodima, koji dolaze iz nepoznate destinacije. No, oni se nikako ne smiju posmatrati izolovano, već isključivo kao produžena ruka proizvođača, koji na svojim lokalnim tržištima trebaju da pružaju sijaset usluga. Bez njih nema realne tržišne priče. Zbog toga je pažljiv izbor patnera neophodna pretpostavka tržišne ekspanzije i treba ga voditi strogo poštujući etablirana pravila međunarodnog marketinga.

Izvoz je, pored neophodnosti razvoja naše ekonomije, izuzetno važan jer će unaprijediti uslove domaćeg tržišta. Ovo samo pod uslovom da znamo da učimo i da vjerujemo “lokalnim Jovanima” koji su naučili nešto na Zapadu i imaju dobru volju da isto primjene. Dokazali smo da smo eksperti u nepraštanju tuđih uspjeha, mislim da smo potrošili taj “kredit” i da je krajnje vrijeme da počnemo sa transferom znanja iz svijeta, kako bismo i sami počeli da živimo kao “normalan svijet”.

Kratka marketing analiza crnogorske vlasti

 

Strateški marketing je fantastična nauka. Daje Vam mogućnost da usmjerite svoje djelovanje u ispravnom pravcu, kao i da sagledate kakvu realnu korisnost pruža Vaše upravljanje koje Vam je od nekoga povjereno. Zašto postoji vlast? Da služi narodu, nikako obratno. No, u Crnoj Gori to i dalje nije mnogima jasno. Kao stanovnik Dubaija, jednog od najbogatijih i najzanimljivijih gradova svijeta, itekako sam svjestan da su svi uspjesi rezultat dobro osmišljenih strategija nosioca vlasti. Građani jedne države treba da osjećaju benefite (korisnosti) vlasti, a koje se, sa aspekta strateškog marketinga, dijele u pet grupa:

-funkcionalna korisnost,

-prostorna korisnost,

-vremenska korisnost,

-posjedovna korisnost i

-psihološka korisnost.

Drugim riječima, država treba da omogući realnu korisnost (poslovni ambijent, zakone koji se primjenjuju, puteve, obrazovanje, zdravstvo, bezbjednost i sl.) na pravom mjestu i u pravo vrijeme, kako bi građani osjećali stvarni ponos (a ne izvještačeni DrPS kvazi ponos) što su pripadnici jedne nacije. S druge strane, vlast se mora voditi svim ovim korisnostima kako bi kreirala uslugu vladanja, za koju je izabrana od građana u vremenski limitiranom ugovoru. Jer, izbori su ugovor i ništa više. Tako je u razvijenim zemljama, i nikako drugačije.

Kada za potrebe građana, između ostalog, vlast vrši javne nabavke, mora se voditi ovim korisnostima za građane, a ne za svoje lične džepove ili liječenje kompleksa. Na primjer, auto koje jedna lokalna vlast nabavlja za svoje nadobudne gradonačelnike treba da je funkcionalno, a ne karakterisano luksuznim brendom, koji je jedino opravdan kada trošite sopstvene pare za zadovoljavanje sopstvene psihološke korisnosti. Kako se ponaša crnogorska vlast? Na voznom parku pozavidjele bi im i bogate zemlje (Monte Karlo stvrano postoji, nema veza sa lažnom slikom Montenegra)! Dok se djeca i siromašni liječe sms-ovima, bahata crnogorska vlast troši narodne pare za liječenje sopstvenih kompleksa!

Ozbiljne države kreiraju pametne strategije kako bi ih implementirale u praksi, a ne u fiokama kvazi zaposlenih ministara, koji u ozbiljnim državama ne bi mogli da budu ni haus majstori. Znam to, jer sam se školovao i živio u više ozbiljnih i razvijenih zemalja. Siguran sam da to znate i Vi. No, mnogi ćute, osobito oni koji su plaćeni narodnim parama da obrazuju naciju. Tu prije svega mislim na univeritetske profesore, koji su u 99% kukavice da progovore i spriječe višedecenijsko urušavanje crnogorskih prostora od strane bahate i neodgovorne vlasti. Pojedini su i gori od toga, jer se kvazistručnošću, koja nikada nije testirana u međunarodnim okvirima, stavljaju na stranu bahate vlasti, čime postaju saučenici kraha sa istorijske tačke gledišta. Raznim površnim ispitivanjima javnog mjenja, a koja ne ispunjavaju ni osnovni uslov metodološkog kvaliteta upitnika, varaju narod na bazi pogrešno kreiranih indikatora i načina njihovog mjerenja. Kod mene na fakultetu takvi ne bi mogli ni početi istraživanje, a kamoli isto promovisati na namještenim provladinim medijima. No, u besudnoj Crnoj Gori najgori postaju najbolji.

Političko tržište, kao i svako tržište treba da omogučava korisnost za potrošače, tj. birače. No, birači moraju početi da razmišljaju o sebi i o svojoj budućnosti. Završiću citatom velikog Njegoša, za koga aktuelna crnogorska vlast nije imala herca, a ni mozga (da ne pominjem neke druge organe) da mu oda dužno priznanje: “Moje pleme slom mrtvijem spava…”

Individualizam

 

Individualizam je osjećaj odgovornosti.Sopstvene prije svega. Indivudualna odgovornost je najpošteniji čin jedne individue. Ona je suprotna prevaljivanju svoje odgovornosti na druge, suprotna je kreaciji kolektivne odgovornosti za sopstvene greške.

Zapitajmo se kako ovaj fenomen funkcioniše u crnogorskoj zbilji. Da li su naši političari, rukovodioci, političari na privremenim zadacima u privredi, Crnogorci po zanimanju, samozvane patriote koje se svojski trude da ne plaćaju porez, i ostali likovi našeg okruženja, svjesni sopstvene odgovornosti. Presudite sami, jer da zaista jesu onda ne bi tražili da sunovrat sopstvenih grešaka prevaljuju na one koji zaista nijesu krivi (ako izuzmeno odgovornost naroda za rezultat izbora jer su naivno vjerovali i prepustili da strah vlada njima).

Ovih dana imamo puno govora o tome kako treba smanjiti davanja i primanja ovom i onom, ali bez eleboracije o strukturi tih redukcija, suština jeste da se traži kolektivna odgovornost za greške u mnogim odlukama koje nijesu bile kolektivne. Dakle, kada odlučujemo, onda se “moje” mišljenje ne uvažava, ali kada udarimo u stijenu, onda hajde da zajedno podijelimo “moju” platu. Hm, čudna logika, ili još bolje odsustvo svake logike. Umjesto da se pojedinci vrijednuju upravo srazmjerno njihovim doprinosima, od državnih činovnika (i ne samo od njih) se traži da jednako dobijaju. I još se dodaje da treba da budemo solidarni. Zašto nijesmo bili solidarni kada su se donosile loše odluke, zašto nijesmo bili solidarni kada su nevladine organizacije upozoravale na sijaset problema koji će se nužno javiti ako se donesu odluke kakve su se donosile…Hiljadu zašto, ali nema ni jednog racionalnog zato. Individualizam jeste stanje zrelosti, političke, socijalne, humane. Da li je zrelo tražiti od svoje djece da gladuju zato što ste prokockali njihovu koru hleba? Da li su to dobri očevi i majke nacije?

Razmislimo kako će prevaljivanje individualnih grešaka na kolektiv uticati na preduzetništvo i odliv mladih talenata. Da li će uticati pozitivno ili negativno? Da li je pozitivno kada mladom i sposobnom koji je zaslužio da bude nagrađen umjesto nagrade kažete da bude solidaran zato što je neko stariji suviše trošio njegove pare? Da li možete da djelujete motivišuće na nju/njega? Na koji način ćete onda da istom tom mladom i sposobnom kažete da treba još više da se trudi, a manje će biti nagrađen?

Razmislite o individualnoj odgovornosti svojih grešaka. Da biste mogli da budete odgovorni prvo morate biti svjesni svojih grešaka. Ali, ne možemo čekati dugo na osvješćenje, već društvo, koje se gradi na indivudualizmu i koje poštenom primjenom svojih pravila stimuliše preduzetništvo, mora imati korektivni mehanizam kojim će svakog kazniti ili nagraditi u skladu sa individualnim doprinosom. Nikako ne dozvoliti prevaljivanje individualne krivice na kolektiv. U idealnim društvima, od kojih smo “hiljade” kilometara daleko, svaki čovjek zna kada je vrijeme da plati za svoje greške. U našem društvu, na žalost, našoj (prije svega) političkoj, eliti kompas za detektovanje sopstvene pozicije i rezultata kao da je odavno u kvaru. Društvo mora imati način zamjene “dotrajalih djelova”.

Individualizam se uči. Od malena. Mnoge škole u razvijenim društvima stimulišu individualizam koji, razumjevanjem da najviše od Vas zavisi Vaš uspjeh i pozicija u društvu, stimuliše preduzetništvo na svim nivoima: u kompanijama, u državnoj upravi, u civilnom sektoru…

Zato, na kraju teksta, jedno ZATO: Učite cijeli život i nikada ne podcijenite značaj individualizma u svim sferama.

Humani kapital

Kada ljudski potencijal označimo kao humani kapital, veliki broj ljudi pomisliće da se radi o osnovnim sredstvima, a ne o njima samima. Razvijene zemlje odavno znaju da je humani kapital, tj. kadrovi, najveće bogatstvo koje imaju. Čak se i u mnogim marketinškim analizama, element  “ljudi “ svrstava u glavne elemente marketing programa koji obezbjedjuju uspjeh na tržištu (proizvod, promocija, distribucija, cijene, pakovanje, planiranje, ljudi…)

No, kako stvari stoje u Crnoj Gori? Vrlo rijetko ćete naći razvijene kadrovske službe, koje znaju na pravi način da prepoznaju i razviju najbolje kadrove. Kod nas je najčešće na sceni nepotizam, kojim se forsiraju prosječni ili ispodprosječni kadrovi, koji će neminovno voditi u propast sve, a posebno one koji su ih “instalirali” u društveno-privredni sistem. Zašto je takva situacija? Zato što su kod nas neprofesionalne veze često važnije od procedura. Zato što umjesto da njegujemo humani kapital, nepravilnom selekcijom mi nesvjesno (ili svjesno) u našoj zemlji vršimo degradaciju vrijednosti kadrova i posljedično degradaciju cijelog bruto društvenog proizvoda (GDP-a). A još davno čuveni Maslov, rodonačelnik humanističke psihologije, koja je ostavila važne tragove u menadžment teoriji i praksi, tražio je načine kako da se vrijednost humanog kapitala izrazi kroz vrijednost biznisa: “Problem sa kojim se suočavaju računovođe je iznalaženje načina kako da se u bilans stavi ljudski potencijal: tj.količinu sinergije, stepen obrazovanja svih radnika u organizaciji, vrijeme, novac i napor koji su uloženi u okupljanje dobrih, neformalnih grupa koje će dobro funkcionisati, poput fudbalske ekipe. Ukratko, sav ljudski potencijal koji se ne vidi na bilansu utiče na dugoročnu dobrobit poslovanja.” (Abraham Maslov, Psihologija u menadžmentu). Dakle, menadžment nauka je bila zainteresovana i još uvijek jeste, na koji način se vrednuju dobro kadrovi, a neosporno je da je ljudski faktor najvažniji resurs od kojeg dugoročno zavisi održivost ekonomije.

 

Rijetko ćete u razvijenom svijetu naći uspješne menadžere koji ne ističu važnost pravilne selekcije kadrova i timski rad. Takav timski rad suštinski jeste mentorstvo nad zaposlenima, od kojih posljedično zavisi i uspjeh menadžera koji ih obučavaju i cijelog ekonomskog sistema. Uspješni menadžeri nikada ne zaboravljaju značaj svih svojih saradnika i nikada ne izdvajaju sopstveni uspjeh bez uspješne podrške svojih kolega. Dakle, suština je u njegovanju i razvoju humanog kapitala, koji jeste najveća snaga jedne ekonomije.  No, razvoj tog kapitala se bazira na uspješnoj i pravilnoj selekciji kadrova, u kojoj isključivo principi profesionalizma mogu biti opredjeljujući. Nikako drugačije. Kao što se nijedan građevinski objekat ne može izgraditi bez čvrstog temelja i rigorozne statičko-seizmičke provjere, tako se ni razvoj ekonomije ne može realizovati sa nepravilnom selekcijom kadrova. Ukoliko Crna Gora želi da ima partijsku ekonomiju, onda sve ovo gorenavedeno nije važno. Ali, ako želi da ima razvijenu ekonomiju, onda mora da prekine sa pogubnom selekcijom kadrova na bazi nestručnih, tj. partijskih (ne)principa koji se baziraju na podobnosti i prosječnosti. Pogrešni principi selekcije kadrova stvoriće ambijent stagnacije, koji neće moći da iznjedri dovoljan broj preduzetničkih ideja, koje su neophodne za modernizaciju u svim oblastima crnogorskog društveno-ekonomskog sistema.