Blog

Đe su investitori?

Prema podacima Svjetske banke, direktne strane investicije u Crnoj Gori su u 2014. godini bile čak 35% manje nego u 2010.  Naši susjedi su u istom periodu bilježili rast: Albanija 6,6% (period praćenja pet godina 2014/2010), Bosna i Hercegovina 26,4% (period praćenja pet godina 2014/2010), Srbija 47% (period praćenja četiri godine 2013/2010, jer nedostaju podaci za 2015). Prosječan godišnji rast za posmatrani period je bio 13,8% za Srbiju, 6% za Albaniju, 1,6% za BiH, dok je za našu državu zabilježen prosječan godišnji pad od više od 10%.

Dakle, Crnoj Gori itekako nedostaju investitori, i ne postoji kontinuitet u investicionoj atraktivnosti zemlje. Činjenica je da smo u jednoj godini imali najveći odnos direktnih stranih investicija i broja stanovnika, ali imajući na umu da se taj broj iz godine u godinu smanjuje, vrijednost takvog indikatora nema nikakvog smisla, jer se istovremeno i potencijal tržišta značajno smanjuje, a što je izuzetno važan faktor svake investicije.

Šta država treba da ima, a šta ne treba, da bi dugoročno bila atraktivna stranim (i ne samo stranim) investitorima? U nastavku ću dati pregled, a Vama, ostavljam da razmislite gdje se nalazi Crna Gora, ali da takođe razumijete Vašu odgovornost za takvu situaciju i neophodnost budućih promjena onih koji vode ekonomsku politiku na makro i mikro planu (ukoliko želite da imate budućnost?). U vijeku savremene globalizacije gdje se skuplja i prostor i vrijeme (sve individue su međusobno povezane događajima u svijetu gotovo istovremeno, zahvaljujući modernim komunikacijama), a tržišta se uvećavaju za kompetentne, a smanjuju za nekompetentne, svi moraju usvajati nove standarde razvoja koji će osigurati budućnost.

Da bi država  bila interesantna za legalne investitore, treba da ima razvijenu pravnu infrastrukturu (definisano vlasništvo, precizni prostorni planovi, pouzdani i verifikovani katastri i sl.) i predvidivu regulativu, koja se ne smije fleksibilno mijenjati i prilagođavati političkim miljenicima.  Da bi zemlja bila privlačna mora elimisati političku nestabilnost, mora imati transparentan odnos prema internim i eksternim faktorima i mora omogućiti predvidivost poslovanja za strane i domaće kompanije, koja favorizuje slobodan protok stručnjaka, kapitala i tehnologija. Istovremeno, sve neproduktivne ekonomske politike kojima se štite nesposobni i podobni, a kojima nedostaju osnovni parametri profesionalizma, poput kompetencija i komunikacionih vještina, moraju se prekinuti. Vječiti “stručnjaci” opšte prakse, kojima nedostaje svega osim pohlepe, ne mogu nikako biti zanimljivi za pregovore sa stranim investitorima. U prošlosti smo imali prilike da vidimo kako su za naše “stručnjake” bolji investitori bili domaći tajkuni bez imalo relevantnog iskustva, u odnosu na renomirane strane kompanije koje imaju reference na međunarodnom tržištu. Sada smo svjedoci kako se namještaju velike kompanije onima bez ikakvih referenci, dakle istorija manipulacija se ponavlja. Stoga, ako želimo da ozbiljni investitori dođu, sa  crnogorske strane ih moraju dočekati ozbiljni profesionalci, a ne kao do sada: propali bivši direktori, moralni beskičmenjaci i ekonomske neznalice!

Zemlja, da bi bila atraktivna za strane investitore, mora imati stimulativnu fiskalnu politiku, a ne česte promjene nameta na nacionalnom i lokalnom nivou, koji nijesu predvidivi menadžerima. Tržište radne snage je izuzetno važno, a znanje i vještine koje diplomci ponesu iz svojih škola i/ili fakulteta moraju biti usklađeni sa globalnim znanjem, nikako se ne smijemo ograničiti lokalnim zahtjevima koji su uvijek kratkog kraja, poput masovnog i patetičnog zapošljavanja politički podobnih, a profesionalno inferiornih. Od ne manje važnosti jeste da se u cijeloj zemlji održava pozitivna investiciona klima, a ne kao do sada nerazumijevanje ko je i za šta odgovoran. Vlada je uvijek ta koja je odgovorna, jer je izabrana, a prebacivanje odgovornosti na lokalno stanovništvo ili NVO sektor je jasan indikator nesposobnosti Vlade da obavlja svoj posao.

Živeći i radeći u najrazvijenim zemljama ovog svijeta, ranije u Sjedinjenim Američkim Državama, a sada u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, itekako sam se uvjerio šta znači mudra i strateški vođena investiciona i ekonomska politika. A kakva je u Crnoj Gori?

Preduzetništvom protiv siromaštva

   

Crna Gora nije preduzetničko društvo. Voljeli bismo da je, ali nije! Ovdje se većina ujedini da Vas opovrgnu od bilo koje ideje, a samo manjina Vam daje podršku. Čak i kada je najbolja ideja u pitanju ili čak kada i pristojan biznis plan potvrđuje da Vaša ideja ima više poslovnih šansi nego opasnosti, više prednosti nego slabosti. Umjesto da jačamo prednosti bilo koje ideje, mi smo kao društvo fokusirani isključivo na slabosti. “Ma nemoj”, “ma ipak je to van nas”, “ma mi smo mali”, samo su neki od odgovora kojim Vas naše društvo odvlači od poslovnih ideja, dok većina kritizera sjedi udobno u kafićima, kladi se, i “uživa” sa svojih dva eura kojim raspolažu dnevno…Ne želim više da Vas pesimiziram, ali se nadam da ste sada shvatili moj stav iz prve rečenice. Dakle, sada kada smo apsolvirali da ima puno prostora za unapređenje, zapitajmo se šta u jednom društvo dominantno utiče na kreiranje bilo kakvih promjena. KULTURA. Ili konkretno u našem slučaju-PREDUZETNIČKA KULTURA. Kako je formirati? Evo nekih prijedloga:

  • Uvesti preduzetništvo kao obavezan predmet u osnovnim i srednjim školama (makar u gimnazijama i ekonomskim školama). Na ovaj način će se buduće generacije učiti da cijene promjene, a ne da budu žrtve bezargumentovanog kritiziranja svega i svakoga.
  • Kreirati biznis inkubatore u aspolutno svim opštinama naše Crne Gore. Aposlotno svim, bez izuzetaka, čak i na sjeveru! (čitaj: posebno na sjeveru). Zadužiti predstavnika vlade da bude koordinator formiranja biznis inkubatora.
  • Ustanoviti kampove za mlade preduzetnike. Zadužiti Ministarstvo ekonomije i Ministarstvo rada i socijalnog staranja da koordiniraju. U kampovima će se mladi učiti kroz zabavu da shvate da bez promjena nema ni budućnosti ni razvoja.
  • Uvesti redovnu praksu da kompanije, bez obzira na veličinu, nagrađuju finansijski sve zaposlene koji su inovatori i preduzetnici. Svima treba omogućiti da predlažu, ali i da učestvuju u realizaciji sopstvenih najboljih ideja. Svi moraju u današnjim kompanijama da mjere i razumiju svoj doprinos!
  • Ustanoviti državnu nagradu za preduzetništvo. Bez podcjenjivanja, ali našoj ekonomiji takve nagrade su važnije od svih drugih. Istina da su i do sada slične nagrade postojale, ali nijesu ih uglavnom dobijali preduzetnici već birokrate i partijski vojnici. Takva praksa nije biznis stimulacija. Upravo suprotno.

Preduzetništvo treba ohrabrivati na svim nivoima. Na mikro nivou, tj. u svim privrednim i vanprivrednim organizacijama, lokalnim zajednicama, NVO sektoru, ali i na nivou države, tj.makronivou (naše mikrodržave). U svim oblicima ljudskog povezivanja postoje preduzetnici, jer svi koji unapređuju i usavršavaju suštinski jesu preduzetnici. Svi koji žele promjene na bolje jesu pioniri preduzetničke kulture. Socijalno preduzetništvo, kao oblik društva ili države koja teži sopstvenoj transformaciji na bolje, jeste budućnost održivog razvoja. Čim prije to prepoznamo tim prije ćemo podučiti naše stanovnike kako se sopstvenim snagama boriti protiv siromaštva. Jer, kako reče stara poslovica-Ne daruj mi ribu, već me nauči da pecam!

Potencijali, ali?!

Da bi jedna zemlja bila zanimljiva za investicije kredibilnim investitorima, bez obzira da li su to domaći ili inostrani kandidati, mora da ispuni više uslova. Vlada te zemlje mora da zna kako da upravlja:

  1. Političkim rizikom
  2. Tržišnom atraktivnošću
  3. Resursima
  4. Infrastrukturom
  5. Valutnim kursem (od uvodjenja Eura u CG, država se odrekla monetarne samostalnosti, pa se ovdje neću fokusirati na ovaj element).

Upravljanje ovim parametrima dugoročno stvara povoljnu klimu za investicije, koje treba da utiču na povećanje profita, ali i benefitima za životnu sredinu i socijalnu jednakost, sve u skladu sa 3P konceptom održivog razvoja (people, profit, planet). Upravljanje političkim rizikom ne znači njegovo trajno eliminisanje, jer će političke razlike uvijek postojati dok god postoje različiti interesi (dakle, zauvijek). Minimiziranje političkog rizika je suština, a ona treba da se bazira na vladavini prava, poštovanju ljudskih sloboda (posebno manjinskih, jer smo svi suštinski manjine usljed invididualnih različitosti) i nezavisnim institucijama (pod uslovom da u njima rade profesionalci, a ne poltroni ispranoga mozga što je praksa vladajuće “elite”).

Tržište mora biti otvoreno, kako bi se stimulisale inovacije i preduzetništvo (koje je suštinski bazirano na vladavini sloboda, na čemu je utemeljen prethodni paragraf), ali i kontrolisano, kako bi se spriječili klijentelistički odnosi (npr.uvoznički lobiji, pri(h)vatizacije na CG način i dr.). Tržišnom atraktivnošču se upravlja strateškim marketingom, kreiranjem stimulativnih podsticaja u poreskoj politici, politici zapošljavanja, sređivanjem svih vidova osiguranja (postojeći penzioni i zdravsteni sistemi su odavno zreli za “penziju” jer se ne baziraju na dobrovoljnim već nametnutim parazitskim šemama, koji umjesto da štite stare i bolesne i njihove cjeloživotne investicije, služe za socijalne manipulacije u izbornim i predizbornim procesima).

Resurse nam je ostavila Majka Priroda, ali i prethodne generacije trudbenika. Ovdje je važno utemeljeno upravljanje na bazi prethodno navedenih principa održivog razvoja, ali i jasno predvidljivo upravljanje u smislu precizno definisanog lanca odgovornosti (koje ne funkcioniše u Crnoj Gori, a uglavnom ni u našem regionu), uz poštovanje interesa svih “stejkholdera”, posebno društvene zajednice. Postojeći mehanizmi namještenih javnih rasprava uglavnom služe za podsmijeh kod provladinih investitora. Postojeće upravljanje kako prirodnim, tako i ljudskim resursima, vodi trajnoj devastaciji i jednih i drugih, što se manifestuje kako fizičkim ogoljavanjem životne sredine, tako i mentalnim (tzv. “brain drain”).

Pod infrastrukturom treba posmatrati svo izgrađeno i neizgrađeno javno dobro, za čije ulaganje nema interesa kod privatnih investitora, ali su oni za javno dobro i te kako zainteresovani prilikom donošenja investicionih odluka, jer bez kvalitenih puteva, vodovoda, hidranata, kanalizacije, biciklističkih staza ili zabavnih sadržaja, ne može biti kvaliteta u životnoj sredini, a samim tim ni interesovanja potencijalnih stanovnika ili turista. Infrastrukturno upravljanje traži dugoročnu strategiju, a koliko je DrPS mašinerija loše “podmazana” za ovaj vid upravljanja pokazalo se ljeta 2017, posebno u primorskim i centralnim djelovima.

Crna Gora ima puno potencijala, složićemo se svi, kako za sve vidove turizma (klasični 3 S (sun, sea, sand), tako i za avanturistički, zdravstveni, ekološki, kulturni, kongresni i sl.), energetiku, poljoprivrednu i prehrambenu industriju, informatiku, metalnu industriju (akcenat treba da je na finalizaciji proizvoda, a ne na pohari sirovina), razne uzluge (zdravstvo, kultura, edukacija, finansijske usluge), ali ?!!!! Veliko ALI! Da li možemo realizovati potencijale koji treba da vode smanjenu ekonomske nejednakosti ako se prethodno ne fokusiramo na gorenavedene elemente (politički rizik, tržišna atraktivnost, resursi, infrastruktura)?! Apsolutno, ne! Da li možemo realizovati navedene potencijale sa načinom razmišljanja političara poteklih na talasima nacionalizma i državne pohare (DrPS, ali i mnogih koji jezikom “devedesetih” štite njihove interese formalno se predstavljajući pod kapicama “opozicije”)? Apsolutno, ne! Samo odgovorni i stručni pojedinci vođeni opisanim strateškim postulatima održivog razvoja mogu preokrenuti točak društvenog i ekonomskog razvoja. Đe su? Kada će izaći iz svojih “zona komfora”?

Gladna nacija

Prosječan stanovnik Crne Gore je gladan u svemu. To važi podjednako i za one koji se smatraju Crnogorcima, Srbima, Albancima, Hrvatima, Bošnjacima, Muslimanima, Jevrejima ili pripadaju nekoj drugoj etničkoj grupi koja naseljava ove prostore. Ili se prosto smatraju običnim ljudima sa običnim potrebama. Pođimo redom. Prvo ćemo definisati potrebe, a potom uvidjeti njihovo sadašnje stanje u Crnoj Gori. Po Maslovljevoj hijerarhiji potreba (Abraham Maslow, 1943), postoji pet nivoa: fiziološke potrebe, sigurnosne potrebe, potrebe za pripadanjem, statusne i potrebe samoostvarenja. Kako idemo ka većim nivoima potreba, savladavanje nižih se smatra pretpostavkom psihološkog zdravlja. Kakvo je stanje u Crnoj Gori?

Fiziološke potrebe se prije svega odnose na kvalitet ishrane, gdje smo svjedoci da u Crnoj Gori mnogima fali kvalitetne hrane, da je voda za piće često zagađena, da je mnogima disanje čistog vazduha onemogućeno, da se na tržištu favorizuju uvoznički lobiji koji često zatrpavaju rafove proizvodima nedovoljnog ili neprovjerenog kvaliteta. Veliki globalni proizvođači tržište našeg regiona smatraju zemljama “trećeg svijeta”, što znači da se inferiorne verzije globalnih brendova guraju našim potrošačima, koji toga uglavnom nijesu ni svjesni. Skoro je u zemljama Istočne i Centralne Evrope u vezi prodaje proizvoda drugačijeg sastava, ali pod istim brendom, izbio niz skandala u koje su se umiješali i najveći organi Evropske unije. Ako ljudi nemaju za hranu, odjeću, ili da plate osnovne komunalije, tada se njihovo psihičko zdravlje, a ne samo fizičko, značajno urušava.

Kada su u pitanju sigurnosne potrebe, činjenica je da se redovno govori i piše o provalama, ubistvima, povećanom kriminalu, lošim zdravstvenim uslugama i lošim uslovima zapošljavanja, tako da ni na ovom nivou u Crnoj Gori ne možemo govoriti o uspješno zadovoljenim potrebama. Ako ovdje dodamo veliku zavisnost formalne vlasti od raznih kriminalnih klanova koji su stvorili svojevrsnu hobotnicu što kontroliše sve crnogorske institucije, onda je slika još nepovoljnija.

Socijalne potrebe ili potrebe za pripadanjem postaju sve teže u društvu u kojem su fiziološke i sigurnosne potrebe za mnoge stanovnike luksuz. Loša kulturna infrastruktura, malo miješanje stanovništva sa razvijenim svijetom, činjenica da su putovanja u napredne zemlje mnogima nepoznanica, kao i forsiranje primitivnih rijaliti medijskih programa, utiču da se mnogi pojedinci, ali i porodice, osjećaju “izgubljenim” u prostoru i vremenu.

Statusne potrebe ili potrebe za poštovanjem od strane drugih ljudi se jako teško zadovoljavaju u društvu u kojem se kao “role” modeli umjesto uspješnih naučnika, umjetnika, inženjera, ljekara, sportista ili profesionalaca raznih struka, nameću kriminalci, krimi-političari i starlete. O kakvom poštovanju u takvom društvu možemo govoriti ?!

Konačno, potrebe za samoostvarenjem su suštinske za svakog čovjeka ili njenu/njegovu sreću. Svaki pojedinac jedini sam-a može da definiše sopstvenu sreću, i postoji beskonačan broj načina da se ona dosegne, ako je isti dovoljno hrabar (“Pregaocu i Bog daje mahove”, Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac). No, put ka sopstvenoj sreći često biva praćen nerazumijevanjem samih sebe usljed nametnutih kulturnih vrijednosti, koji su često kočnica personalnog, ali i ukupnog društvenog napretka.

Na kraju konstatacija: nije sramota biti gladan, ali jeste sramota manipulisanje gladnima kako bi ostali u “status kvo” dugoročnom vakumu, čime se zadnjih 30 godina sramno služi DrPS pozicija i njena korisna “opozicija”. U pamet se, Crnogorci, dosta ste gladovali!

Grupno “razmišljanje”

Često razmišljam da li je crnogorska kultura, koju možemo izjednačiti sa vrijednostima, ponašanjem i mentalitetom naših ljudi, povezana sa zaostajanjem u svakom pogledu: ekonomskom, političkom, socijalnom, ekološkom. Zaista je postala sramota na međunarodnim skupovima nekom reći da crnogorski državljani nikada u dosadašnjoj istoriji nijesu demokratskim putem smijenili svoju vlast. Postavlja se pitanje: da li je Crna Gora društvo “ameba”?

Psihološke teorije su imale veliki uticaj na upravljačke odluke, kojima se dugo godina bavim teorijski i praktično. Teorija grupnog razmišljanja (group thinking) o kojoj svakog semestra predajem studentima u okviru predmeta cross-cultural relationship management (upravljanje medjukulturnim odnosima) upoznaje nas sa negativnim posljedicama nedostatka individualnog promišljanja. Suočeni sa konformitetom (lijenošću) pripadanja određenoj grupi (naciji, organizaciji, preduzeću, partiji i sl.) pojedinci metodom “kud svi Turci, tu i mali Mujo” podržavaju odluke većine, ne shvatajući da se na taj način ponašaju poput gorepomenutih ameba. Zvuči poznato, zar ne?

Suština dobrog upravljanja jeste kako iskoristiti različitosti svakog individualca u timu, i kako na najbolji način svačije prednosti upregnuti za dobrobit zajednice. S druge strane, suština manipulativnog upravljanja, kojim se najčešće služi crnogorska vlast od devedesetih prošlog vijeka, jeste da se potenciraju slabosti kroz mehanizme ucjena, straha i prijetnji. Rezultat ovakvog upravljanja se ogleda u opštem padu inovativnosti i produktivnosti, a u opštem rastu siromaštva i ekonomske nejednakosti. Prednosti tzv. participativnog liderstva se zasnivaju na uključivanju svih članova jednog tima ili zajednice u procesu širenja ideja, koje su osnov za unpređenje svih procesa, uključujući društvene i ekonomske. Pametni rukovodioci rade na spriječavanju širenja grupnog “razmišljanja” koje se svodi na puko izvršavanje naredbi iz centrale bez kritičkog osvrta na posljedice pogrešnih odluka na lokalnom i državnom nivou, a koje plaćaju sadašnje, a plaćaće buduće generacije. Upravljanje različitostima znači davanje šanse svima, a ne selektivni i štetni prijem u državne i (polu)privatne organizacije identičnih ameba odanih liku i djelu rastočkog diktatora. Pogubnost drugog “modela” uticala je na pad životnog standarda i rast kriminaliteta, koji se, prema podacima Svjetske banke, ogleda činjenicom da je Crna Gora evropski lider po broju ubistava (tri puta više od prosjeka u Evropskoj Uniji na 100 hiljada stanovnika).

Uz konstataciju da se mnogi stavovi iskazani ovdje mogu primjeniti i na druge zemlje našeg regiona, jer nas “krasi” kulturna sličnost “ljubljenja lanaca” postavljenih od strane retrogradnih   diktatora, pozvao bih na evoluciju u promjeni svijesti. Ne plašite se da iskažete svoje mišljenje, ukoliko sopstvenim integritetom stojite iza njega. Oni koji vas sada osuđuju, samo se ponašaju u skladu sa načelima kulturnog “stada” kojem trenutno pripadaju, i nikako nijesu razlog da nastavite sa “klimanjem glave”, koje vas decenijama osiromašuje u fizičkom i mentalnom pogledu.

Ekonomski grobari

Punih 27 godina traje rušilački pohod crnogorskih vlastodržaca, bezdušno pomognutih od strane mnogobrojne naivne i prestrašene gomile, koja ni dan danas ne shvata da država postoji zbog naroda, a ne obratno.

Naknadno ću se fokusirati na gomilu naivnih, a sada ću usmjeriti Vašu pažnju na malobrojniju gomilu bezobraznih ekonomskih grobara Crne Gore.

Samozvani gurui bez ijednog pozitivnog upravljačkog rezultata, uništivači državne imovine, paraziti na državnim jaslama (a deklarativno liberali), i dalje besomučno foliraju ovaj nesretni narod, bahato se bogateći na njegovoj grbači.

Ekonomski grobari čija imena neću pominjati, jer to ne zaslužuju, a kojima smo svakodnevno okruženi, i dalje uporno drže svoje “lopate” kojima  bahato zatrpavaju ovo malo što još nije uništeno od crnogorske privrede. To su oni isti koji su tvrdili da nama ne treba primarni ili sekundarni sektor, da je proizvodnja izlišna i da ćemo svi dobro živjeti od usluga (ne znajući važnost pravilnog regionalnog razvoja i komplementarnosti undustrija); to su oni isti koji su govorili da je ulaganje u privatizacione fondove najbolja lukrativna odluka za budućnost (vidjeli smo kako su bili “u pravu” i gdje su sada ti fondovi), oni koji su govorili da ne smijemo mijenjati Beograd Briselom, pa su čas za EU, čas protiv nje, a sve u skladu sa fondovima koje dobijaju sumnjivim tenderima sa namještenim ishodima i prevarantskim partnerima sa kojima su izvršili divlje (a deklarativno strateške) pri(h)vatizacije.

To su oni isti koji su donosili pravila za koja su očekivali primjenu kod svih osim kod njih samih; to su oni isti koji su se “zalagali” za minimalnu državu, a maksimalno je punili prekobrojnim javnim činovnicima kao nagradu za njihovo ćutanje i nečinjenje. To su oni isti generalisti opšte prakse sa vojskom površnika i neznalica spremnih da se uhvate u koštac sa svim (a pogotovo sa onim u što se najmanje razumiju), a koji i dan danas, poslije cijelih 27 godina, truju ovaj nesretni narod. No, njihov motiv je jasan: mogu jedino opstati sisajući krv donora (čitaj naroda) i za drugu “rabotu” u svojoj karijeri nijesu znali.

Dakle, oni su racionalni. Bahati, ali racionalni.

Ali, zašto ovaj narod još nije pročitao ekonomske grobare i zašto ne preuzme svoj život u svoje ruke? Kada će biti dobar momenat za osvješćenje? Tek onda kada se princip lične (a ne kolektivne) odgovornosti primijeni u Crnoj Gori, kada se procesuiraju na pravno valjan način (a ne klijentelističkim “procedurama”) svi oni koji su otimali, i kada se princip profesionalnog integriteta (a ne “dža-bu ekonomija”) vrati u naše redove.

Pokazao je ovaj narod da je sklon samodestrukciji, pokazao je i svakodnevno pokazuje da se plaši, pokazao je kako se junači sa slabijima (sve suprotno tradicionalnom vjerovanju u čojstvo), pokazao je da ima kolektivnu amneziju za mnogobrojne greške i zločine koje je napravljeni u bliskoj prošlosti, pokazao je mnogo čega osim građanske hrabrosti i odlučnosti. Kada će kucnuti taj čas, kada će pokazati svoju potrebu za pravom i pravdom? Tek kad se iskaže potreba za boljitkom, akcija može uslijediti.

Demokratska, naravno, jer je dosta bilo kopanja od strane crnogorskih ekonomskih grobara. Odgovornost je Vaša, kao i budućnost!

Bezglava vlast

 

Požari bez brzog gašenja, vodovodi bez redovnog vodosnabdijevanja, država bez odgovorne vlasti! Šta to bješe? Crna Gora, po difoultu, što bi rekli “stari Crnogorci”. Šalu na stranu, ovog ljeta crnogorska vlast je pokazala da baš ništa ne funkcioniše kako treba.

Pođimo redom, šta to čini državnu vlast jedne suverene zemlje? Tri njena stuba: izvršna, zakonodavna i sudska vlast. Vlada pacera, tako bih nazvao aktuelnu crnogorsku vladu, gdje praktično svaki resor vode nestručni ljudi. Pitate se: zašto? Da li u DrPS-u ima preostalih stručnih ljudi (a da već nijesu uhapšeni ili im se isto priprema)? Vjerujem da ipak ima, ali i oni shvataju da je njihov rastočki diktator, potrošen i bijesan, u silaznoj putanji. Zašto bi se ozbiljan muškarac ili žena pridružili timu luzera? Zbog toga ministarstva vode predstavnici treće ili četvrte lige lojalista (partijskih vojnika).

Skupština, kao najviši zakonodavni organ u jednoj zemlji, u crnogorskom aktuelnom scenariju više liči na pokretnu traku štetnih zakona, gdje niko ne pita, a svi potvrđuju. Rastočkom diktatoru bi se više isplatilo da je angažovao jo-jo lutke, one makar ne traže da im se plaćaju doprinosi (mada to njemu ništa ne znači jer je poznat kao 0 premijer jer je uplatio ukupno 0 eura poreza do sada). Pogledajte npr. nikšićku lokalnu vlast izabranu na suštinski jednopartijskim izborima. Pobogu, u XXI vijeku u Evropi birati vlast bez konkurencije na izborima?! Pitam se da li je Crna Gora postala dio Sjeverne Koreje, a da njeni građani nijesu prethodno obaviješteni o “transferu vijeka” između Evrope i Azije?

Sudska vlast, gdje se za ubistvo djece dobija manje zatvora nego za sitnu krađu, da li se zaista može smatrati uspravnim stubom jedne države? Ili se prije može nazvati palanačkim guvnom gdje “kadija te tuži, kadija te sudi” (narodna poslovica).

Mogu zaključiti da je aktuelna crnogorska državna vlast potonula. Da li će izroniti zavisi od ozbiljnosti opozicije u njihovom obračunu sa internim DrPS-ovcima. Da li ih umiju prepoznati, ili će ih, kao do sada, prodavci magle i perja prerušeni u opozicionare, praviti ovcama? I ne samo njih, već sve njihove birače i simpatizere. U pamet se Crnogorci i Crnogorke!