Ekonomija (ne)znanja

Ekonomija (ne)znanja

“Carstva budućnosti su carstva uma”

Vinston Čerčil

Ekonomija je nauka o upravljanju rijetkim resursima. Ono što je najređe po pravilu treba da ima najvišu vrijednost. Ljudsko znanje je upravo takav resurs i samo efikasnim upravljanjem postiže se ekonomija blagostanja i rast životnog standarda, što je pojedinačno najvažniji cilj svake vlade, pa i ove naše.

Svaka nauka, pa i ekonomija, mora da ima svoju društvenu funkciju (tekst Društvena korisnost nauke možete pronaći na blogu http://nperovic.wordpress.com). Samo znanje koje nađe svoju primjenu opravdalo je uloženu investiciju. Upravljanje znanjem je u osnovi korporativnog upravljanja. Suština korporativnog upravljanja jeste u promociji transparentnosti, mjerljivosti doprinosa i korporativnoj etici.  Organi korportivne uprave moraju da služe, i to prvenstveno akcionarima, ali i ostalim društvenim faktorima: zaposlenim, potrošačima, kupcima, dobavljačima, kreditorima, civilnom društvu. U upravnim odborima, kao glavnim izvršnim organima kompanija/organizacija treba da postoji multidisciplinarni sklad koji dolazi od različitog znanja njegovih članova, a sinergija je moguća samo ako svi doprinose. Po standardima savremenog korporativnog upravljanja za uspješan upravni odbor (bord direktora) potrebno je da se ispune četiri faktora: posjedovanje ekspertize glavnih djelatnosti kojima se bavi organizacija, razumijevanje poslova koje obavljaju direktori/rukovodioci, umješnost konstruktivne interakcije i pozitivni rezultati organizacije kojom upravlja. Kakva je situacija u Crnoj Gori? Krenimo redom, faktor po faktor. Najčešće, u upravnim odborima državnih organizacija sjede ljudi koji bukvalno samo to i rade: sjede. Dolaze iz političkih kuloara kojima je jedina funkcija da se slažu. Pošto uglavnom ne posjeduju specijalistička znanja i samim tim ne mogu stručno doprinositi, laki su za manipulaciju. To su naše crnogorske  “yo-yo lutke”. Dotakli smo se i drugog faktora uspješnih bordova-razumijevanje suštine menadžerskih poslova. Menadžment pozicije trebaju da njeguju mentorski odnos prema zaposlenima, ali kako to mogu kada i sami ne znaju ništa ili vrlo malo o pozicijama koje (ne)zasluženo pokrivaju. U Americi, gdje sam proučavao korporativno upravljanje od direktora Bank of America, u upravnim i nadzornim odborima bivaju angažovani oni koji imaju veliki stručni i naučni renome iz konkretne oblasti. Isti se mjeri prisustvom njihovih specijalističkih radova u međunarodnim naučnim časopisima. Gdje su naši “starosjedioci” upravnih odbora? Nema ih među relevantnom stručnom javnošću iz oblasti kojom upravljaju u Crnoj Gori. Ovu konstataciju je lako provjeriti nakon pretrage međunarodnih baza radova. No, nije slučajan izbor neznavenih. I tu leži suština trećeg faktora (ne)uspješnosti. Neznaveni ne mogu i nemaju hrabrosti da vode konstruktivne dijaloge jer se vrlo brzo pokaže njihova površnost i neznanje. Ne podnose kritike jer se plaše. Ali plašljivi su ujedno i jeftini. Kada malo znaju, malo i traže za svoje prisustvo u raznim upravnim odborima, koji u zadnje vrijeme jedino bilježe, ili pak (kratkoročno) skrivaju, nagomilane gubitke. Kako se uopšte može smatrati uspjehom bilo kakav gubitak: profita, tržišta, stručnih kadrova, investicionih ulaganja? Ne može nigdje, sem u zemlji “šarenih laži”. Ali, kratkoročno. Upravo smo time objasnili i četvrti faktor, kojim suma sumarum zaključujemo da je većina upravnih odbora kod nas, posebno u državnim strukturama, krajnje neuspješna.

Kako se može unaprijediti situacija na polju upravljanja korporativnim znanjem u Crnoj Gori? Postavljanjem stručnih na najodgovornije pozicije koji posjeduju specifična znanja iz konkretne oblasti, decentralizacijom profesionalnih organizacija (stručnim upravlja struka, a ne partija) i uspostavljanjem monitoringa jasnih ciljeva (SMART pravilo: specifičnost, mjerljivost, aktuelnost, realističnost, tajmičnost).